Južina s Dinare

Nakon duže pauze, priznajem (zimskih uvjeta i snijega 😉) odlučila sam iskoristiti proljetni dan i dobro vrijeme za đir po Dinari. Nakon standardne kavice u Vrlici, krenuli smo na put prema Glavašu, sedam Mihovilaca i jedan član PD Promina. Dojmovi su već pri samom polasku bili  pozitivni.

Prvo što smo ugledali bila je utvrda Glavaš sagrađena između 14. i 15. stoljeća. Detaljnije informacije o samoj utvrdi dao nam je naš vodič Kolombo, enciklopedija po pitanju Dinare. Znatiželjno smo ga slušali kao mala grupica turista ili školaraca. Jednim dijelom puta Kolombo nam je pokazao  Crvenu špilju nad Glavaš kulom, u koju je nas par znatiželjnih moralo proviriti. Nakon prvog dijela uspona došli smo  do Gornjeg bunara – Izvor vode  koji se nalazi na 1000 n/m. Oni malo brži, uglavnom muški dio ekipe čekali su nas žene kod izvora. Nismo mi spore ili bez snage, ali tipično ženski ne možemo bez da malo pričamo. Voda je bila osvježavajuća, prava izvorska. Što reći osim da cijelim putem nailazimo na nešto zanimljivo.

Dalje smo krenuli prema Martinovim košarama. Vrijeme je bilo taman kako treba, na početku je bilo sunčano, zatim malo oblačno. Može se reći da nam je vrijeme bilo na ruku. Staza je markirana, nije toliko zahtjevna. Kad smo došli do skloništa Martinove košare (mala kamena kućica) kratko smo odmorili, prezalogajili nešto i krenuli dalje.  Kad pogledaš oko sebe, vidiš veliko prostranstvo, dvije-tri male niske kućice, gdje ti se čini da postoji samo krov i ništa drugo. Također ima i ostataka dvije-tri kućice, vjerojatno pastirske. Čini se nevjerojatno da je netko u prošlosti tu možda i živio. Naišli smo na tri  bunara, kojih sigurno ima i više. Najtužnije od svega, što jedan bunar, za koji se izvana čini kao da se na tom mjestu nalazi špilja, u biti je duboki bunar, ali su neki bezobrazni ljudi ostavili samo uništen konop i namjerno zgnječeno vjedro. Vode u bunarima ima dovoljno, tako ako se netko nađe na tom putu neće ostati žedan. 

Dalje putem prema Jančinoj glavici opet zanimljivost, kapelica Sv. Ilije. Pored kapelice na radost okupljene „dječice“ nalazi se zvono. Zvonilo se i zvonilo. Nadalje kreće „teži“ dio puta, gledamo prema toj Jančinoj glavici i čini se da se nalazi na kraj svijeta i da nikad nećemo stići. Okrećemo se iza sebe, ostavljamo sve… donekle mirno vrijeme, bunare, blaže uspone, kamene kućice i penjemo se nadajući se da je ono najmanje brdašce ono na koje mi idemo, ali naravno da to nikad ne bude već ono najveće koje vidimo. Iako se činilo kao da nikad nećemo stići, od Martinove košare do Jančija glavice i nazad do  Martinove glavice trebalo nam je nekih 45 -ak minuta. Nošeni jakim vjetrom uz koji je sve bilo otežano brzinski smo se poslikali na Jančija glavici i požurili nazad praćeni oblacima, vjetrom i po kojom kapi kiše. U samo nekoliko sati kako to obično bude na Dinari promijenilo se vrijeme nekoliko puta, od kratkih rukava do kape i rukavica. Doživljaj je bio neopisiv i uvijek ću se ponovo vraćati Dinari koja me od prvog dana kupila, a puno toga još imam vidjeti što ljepotica Dinara pruža.

Cijelim putem, isprepleće se osjećaj ponosa, strahopoštovanja i divljenja. Zadovoljstvo je bilo prošetati u društvu Kolomba i njegove bolje polovice Milene, Danijela i Martine iz moje 15. Opće planinarske škole HPK Sv. Mihovil, Irene, pridruženog člana Josipa iz PD Promina i naravno Leona, najmlađeg i najfriškijeg člana među nama.  

Leon (15 god) citat: „Kada opet idemo? “

Lijepa Dinaro vratit ću ti se opet!

  16.04.2025, 07:14

  Mira V. K.