Veliko zaobljeno kamenje, vodeni kotlovi, brane retencija; slikovito je i podsjeća na Malu Paklenicu ili Mudnu dol.
Veliko zaobljeno kamenje, vodeni kotlovi, brane retencija; slikovito je i podsjeća na Malu Paklenicu ili Mudnu dol.
O rimskom akveduktu Plavno-Burnum veće sam pisao; u prvom dijelu (Helop br. 20 iz 2023. godine, str. 24-27) navedeni su općeniti podaci o akveduktu i opisana je njegova trasa od izvora Glib u Plavnom, obroncima doline rječice Radljevac, do iznad crkvice sv. Aćima i Ane u zaseoku Stojakovići. U drugom dijelu (Helop br. 21 iz 2024. godine, str. 106-108) opisana je trasa akvedukta od usjeka u Gospinim gredama iznad rječice Radljevac do završetka u rimskom vojnom logoru Burnum. Tada je navedeno da na trasi akvedukta ima nekoliko dionica koje nismo uspjeli proći ili nismo našli nikakve tragove. Upravo to nas je potaklo da nastavimo istraživanje.
Tako smo se Damir i ja ponovno uputili zadnjih dana ove zime (2026.) u područje iznad doline Radljevca u području zaseoka Stojakovići, točnije pokraj crkvice sv. Aćima i Ane. Uskoro će proljeće, šikara će se zazelenjeti i skrivati vidike a poskoci će izići, pa je ovo bio zadnji trenutak. Ranije ove zime proveo sam pripreme, kad smo s Antonijom i Matom izviđali mogućnosti uspona do špiljice iznad akvedukta u Gospinim gredama. Tad sam sa GPS-om snimio visine nekih točaka akvedukta, koje su nas trebale uputiti na tragove akvedukta u neistraženim dijelovima iznad kanjona Radljevca. Pregledali smo područje vododerina s desne strane Radljevca, kojima teku slikoviti povremeni potoci (slika 1). A akvedukt je te duge uvale-vododerine morao obilaziti približno po izohipsi i preskakivati potoke. Zaista smo našli neke podzide. Međutim kod kuće pri kasnijoj analizi utvrdio sam da sam pogriješio u procjeni visine i da je upitno pripadaju li ti podzidi akveduktu. Trebalo bi se vratiti još jedanput i točnije pregledati to područje. Zato o tome možda nekom drugom prilikom.
U nastavku izleta htjeli smo utvrditi kuda je akvedukt prolazio nakon usjeka u Gospinim gredama; da li je skretao iz doline Radljevca na zapad ukopan preko grebena na jednom sedlu grebena Šumarice (oko 380 mnm), ili je zaobilazio greben Šumarice (čiji je južni vrh na 407,9 mnm) unaokolo i tako produžio trasu za skoro 2 km. Opet zbog pogreške u procjeni visine, nismo došli do pouzdanog zaključka. Međutim nije nam bilo žao pređenog puta, jer smo usput vidjeli nekoliko krasnih detalja. Naime pristup grebenu kreće iz Stare Straže - zaseoka Ciganovići. Tu nas je ljubazni mještanin Vlado, s kojim smo ljudikali u prethodnim istraživanjima, uputio na nama nepoznat prilaz grebenu preko Manite drage. Dobro utabana staza spušta se odmah iza zaseoka desno u vododerinu. Sada je bila suha, ali za velikih kiša kroz nju tutnji voda. Zato je preko nje u davnini izgrađen kameni most (slike 2 i 3). Na pitanje tko ga je izgradio mještani kažu: Turci (ovo je uobičajeni odgovor za sve građevine izgrađene prije njihovog naseljavanja u ove krajeve), svakako vrlo je star. Luk mosta je izgrađen od velikih kamenih blokova. Oni nisu skošeni da bi formirali svod, već su fuge vjerojatno ispunjene vapnenom maltom. Vrijeme je ispralo tu maltu, pa se luk urušava. Već ga je polovina pala a ni ostatak neće još dugo izdržati. Zato smo vododerinu prešli po dnu, a ne preko mosta. Nastavlja se lijepo građena staza u dužini 700 m do ranije spomenutog sedla, dobro prohodna skoro do kraja. Na povratku spuštamo se kroz šikaru u vododerinu s nadom da ćemo u Manitoj dragi pronaći tragove akvedukta, ali opet bez rezultata. Međutim nagrađeni smo usponom kroz vododerinu u dužini oko pola kilometra. Veliko zaobljeno kamenje, vodeni kotlovi, brane retencija; slikovito je i podsjeća na Malu Paklenicu ili Mudnu dol (slike 4 i 5).
13.04.2026, 07:28
Josip Ungarov
