Zapisi pokojnog gospićkog planinara dr. Ante Rukavine o Velebitu nepresušan su izvor ideja za istraživanje njegovih skrivenih kutaka.
Zapisi pokojnog gospićkog planinara dr. Ante Rukavine o Velebitu nepresušan su izvor ideja za istraživanje njegovih skrivenih kutaka.
Krajem proljeća ove godine (2016.) Damir, Kata i ja planinarili smo preko Dušica na Sveto brdo. Pri povratku Damir je spomenuo bivšu lugarnicu na Malom Halanu, o kojoj je Ante Rukavina ostavio lijepi zapis u članku „Ne tuguj pustinjo kamena!“ u Našim planinama 1975, broj 5-6. Damir je već ranije obišao tu lugarnicu, ali ja nisam. Bilo nam je usput, a lako je autom doći do nje, pa smo svratili. Na samom prijevoju Malom Halanu (1048 m) pokraj kamenog stupa koji je nekad označavao austrijsko-mletačku granicu, a zatim granicu Austrijskih pokrajina Hrvatske i Dalmacije, treba krenuti makadamskom cestom koja se odvaja od Majstorske ceste u pravcu istoka. Cesta se lagano spušta prema Lici, s lijeve strane pojavljuje se ispod nje krasni travnati dolac, a nakon 300 m s desne strane su ruševine stare lugarnice (slika 1). Evo što Rukavina piše: Nekada je uz lugarnicu bila žandarmerijska stanica, trgovina i gostionica, a u lugarnici putnička soba za planinare i prolaznike. Lara Černicki i Stašo Forenbaher autori knjige „Starim cestama preko Velebita“ (2016.) dodaju da je tu bila i carinarnica na austrijsko-mletačkoj granici, da su bila dva kovača i sedam pari rezervnih konja, da je još 1968. godine u upotrebi bilo planinarsko sklonište. Danas je krov urušen, a iz kuće rastu stabla.
Ostavljamo taj ružan prizor i spuštamo se na prelijepu livadu (slika 2). Na njenom sjevernom kraju nalazi se bunar s lijepo isklesanom kamenom krunom. Na livadi je, kako piše Rukavina, bio pokopan lički kulturni radnik Jovo Omčikus (1801-1882), koji je tu boravio kod svog brata halanskog poštara Laze. Iako po zanimanju trgovac Jovo je imao znanstveni interes za starine. Sakupio je vrijednu numizmatičku zbirku, bogatu knjižnicu u kojoj je bio čak i Belostenčev Gazophylacium, te izradio album starih ličkih gradina. Obavljao je i dužnost narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru, a prijateljevao je s istaknutim suvremenicima, primjerice bečkim profesorom Juliusom Frasom, književnikom, političarom Kukuljevićem Sakcinskim i drugima. Nakon Jovine smrti većinu zbirke odnijeli su lopovi kad su 1888. godine poharali Lazinu kuću. Rukavina dalje piše da nema više obiteljske grobnice Omčikusovih. Ipak nasred livade Damir je već ranije pronašao jedan nadgrobni kamen na kojem osim križa nema nikakvog natpisa (slika 3) . Hodamo do kamena kroz visoku travu. Drugih tragova grobova nema, ali zato nailazimo na bagerom razrovani teren i hrpe bodljikave žice na koju se lako nabosti. Zaključujemo da je tu bila baza nekih ljudi, koji kad su pobjegli svoje smeće nisu pokupili za sobom. Iz trave viri jedan okrugli lim; da li je to mina ili poklopac konzerve? Valjda je poklopac konzerve, ali ga ipak zaobilazimo na sigurnoj udaljenosti.
Napuštamo tako ovu lijepu livadu koju su eto nagrdile ružne uspomene.
23.06.2026, 14:16
Josip Ungarov
