Krenula je živa rasprava. Nataša je tvrdila da jest umjetnik, ja san stisla usta i vrtila glavon livo-desno, Mošo je govorija „a ne moš reć' baš da je inženjer umjetnik…“. Zoran je piljija Brki u čelo izbliza ne bi li otkrija istinu, a Brko je intenzivno razmišlja o svom novostečenom identitetu… Ivana je mumljala sebi u bradu: muškarčina… ko je muškarčina? Miro je, posve razumljivo, izgleda zabrinuto…
Naša TinaK odvela je nas 10 na Premužićevu stazu kako bismo 3 dana bauljali preko 50 kilometara velebitskih šuma i proplanaka od Zavižana do Baških Oštarija, uživajući u noćnih 12 i dnevnih 22-23 stupnja... Prvog dana prošli smo cca 16 km staze od Zavižana do Alana, drugog dana 20 km od Alana do Skorpovca, da bismo u nedjelju nakon još 14km završili turu u planinarskom domu Prpa.
Ljudi, bića, pojave
Nataša, Miro, Ivana, Jakov, Brko, Drago, JosipB, JosipU, Zoran, Đurđa – imena su nas 10 sretnika, a shvatili smo koliko smo zapravo sretni kad se u cijeloj priči pojavio Mošo i njegov bijeli terenac. Što se ono bijeli u gori zelenoj, nije snijeg, nisu labudovi… Ovog puta nisu to bile ni same one rezbarene stijene Rožanskih kukova kojima smo se ponajviše divili, nego i to sveto prijevozno sredstvo zbog kojeg smo mi bili pošteđeni vukljanja viška stvari. I mogli smo lipo, opušteno, ka ljudi šetkati i uživati, jer staza je bez većih uspona, idealna za noge lagane… Na toj stazi tijekom tri dana, trećeg ponajviše - pojavljivao nam se Mošo i njegov terenac iznenada pred očima: Mošina pojava u hladu, blagi osmjeh, knjiga u ruci, sklopiva stolica ako već nema klupe, auto parkiran pored njega – i tako više puta, na više mjesta. Srića pa nismo jeli gljive koje smo našli putem, mislili bi da ludimo ili da idemo u krug. Ovako nas je zabavljala ta deja vu scenografija, u kojoj Mošo nekako postaje isto što i Alfred Hitchcock u svojim filmovima: ne šeta s nama, ali se lagano režiserski tu i tamo parkira u scenu. Između ostalog i da šapne Tini da je „njegov mali miš“.
A naša TinaK, osim šta je Mošin mali miš, i vodič s kojim volim ići na ture jer je – smirujuća, opuštena ali uvik prisutna; je i ljubiteljica bilja i gljiva. Putem smo se igrali prepoznavanja i pogađanja vrsta, a Tinina sreća bila je najveća kad je uočila gljivu sunčanicu koja je imala promjer skoro k'o njezina glava… I drugi su na stazi uočili zanimljiva bića. Miro je npr. uočio poskoka na grani. Trećeg dana ture, taman dok smo lamentirali jesu li se poskoci počeli već penjati na stabla, zastanemo na stazi uzeti predah, kad on odjednom uzvikne sav zgranut: „Ljuuudi, evo ga.. na grani..!!“
Svašta smo mi još zanimljivog vidjeli na stazi ta tri dana: prekrasne konje, druge planinare i ekipu iz Highlandera, debelu klimatiziranu bukovu šumu, zapanjujuće lijepe vidike prema Pagu i Rabu… Ali, to se ionako ne da opisati, niti će vam to prenijeti naše slike. Otiđite na Premužićevu stazu jednom pa se uvjerite sami. Još kad krenete čitati sve one edukativne table postavljene uz put – postat će vam jasno zašto smo mi druge večeri izleta upali u raspravu o tome je li Premužić umjetnik ili inženjer.
Zborovi, turniri, dijagnoze, Merlin
Naime, naše večernje grupne aktivnosti bile su jednako zanimljive kao i dnevne. Prve večeri spavali smo svih 12-ero u 1 maloj spavaonici u planinarskoj kući Alan. Iako smo bili umorni jer smo se tog petka ujutro digli rano (ko u 4ipo, ko u 5), cilu noć se vježbalo zborsko hrkanje. Uvodno se šjor JosipU svima najavio kao vrsni zborski hrkač, ali već iduće jutro mu je većina priopćila da unatoč njegovom dugogodišnjem i impresivnom planinarskom iskustvu, titulu vođe zbora ne može dobiti. Svijet ostaje na mlađima – pa je ona pripala Jakovu. Jakovu je to inače, bila već druga titula na izletu. Prvu mu je dala Tina učinivši ga našom metlom. Umela ga je zapravo. Aj' ti budi najmlađi i meti ekipu koja je u prosjeku prišla polovicu života – svak' već ima bar jednu dijagnozu. JosipB je skužija koja smo mi ostali gerijatrija i drugog dana ubacija je u 5. brzinu i otprašija direkt od Alana do Baških Oštarija. Jakov nije bio te sreće – nego je tri dana mora davat dopuštenja za skretanje za staze svaki' po ure i čekat sve nas „mjehur me više ne sluša“ planinare.
Al da se vratim na večernje aktivnosti… Drago je zakuva zabavu prve večeri sa špilom karata za briškulu. On i Miro protiv Zorana i mene. Naravno, nijedan turnir nije gotov u jednoj večeri. Sutradan se turniru priključio još jedan tim kartaša, Ivana i Brko. Rezultat turnira je isti ko i uvik: pobjednik se ne zna, al' se zna da su svi igrali, svi su izgubili, svi su dobili, svi su najbolji u nečem, pa makar u mišanju karata. Onda je vrag odnija šalu i nakon turnira, Miro i Drago su doslovce dodatno podgrijali atmosferu – paljenjem vatre u kaminu skloništa na Skorpovcu. Tako vrućih glava, odlučili smo da ćemo igrat društvenu igru „pogodi tko sam“. Za čas se negdi iskopalo kemijsku i post-it papiriće (alo, post-it u planinarskom skloništu, to je pro-level luksuza!) i eto nas za stolom – svak s papirom zakeljenim na čelu. Postaješ netko drugi, i pogađaš tko si k'o da imaš Alzheimera. A onaj si čije ime ti je neko napisa na čelo. Tako je neko meni napisa da san Željko Pervan, Zoran je posta Antonija Viljac, Ivana je postala Mate Protega, Jakov je posta Jelena Rozga, Brko je preuzeo identitet veleuvaženog Premužića…
I krenulo je pogađanje. Ivana je pitala je li ona muškarac, rekli smo joj – ne muškarac, ti si muškarčina…. Doša je red na Brku, on je pita – jesam li ja umjetnik? Krenula je živa rasprava. Nataša je tvrdila da jest umjetnik, ja san stisla usta i vrtila glavon livo-desno, Mošo je govorija „a ne moš reć' baš da je inženjer umjetnik…“. Zoran je piljija Brki u čelu izbliza ne bi li otkrija istinu, a Brko je intenzivno razmišlja o svom novostečenom identitetu… Ivana je mumljala sebi u bradu: „muškarčina… ko je muškarčina?“ Miro je, posve razumljivo, izgleda zabrinuto šta se njegova rođena žena nakon xy godina braka to još pita. „Ja ne vidin dobro, šta piše Brki na čelu?“ – pita je Zoran. Do kraja igre svi su bili toliko sluđeni da je Mošo otiša po svoju medicinsku opremu u auto i ponudija nam da se pregledamo. Sistematski u planinarskom skloništu... alo. To je extra-pro-plus level luksuza. Meni je bija nizak tlak, Zoranu je bija nizak šećer, a Jakovu je tlak bija previsok. Poslije mu je Mošo je opet izmirija, pa je bija niži…
Eto, stvarno ne želin odavati više pojedinosti s ovog izleta, ostavimo nešto između nas 12… Uostalom, svak ima svoju perspektivu i verziju svakog događaja i možda se drugi uopće neće složit s ovom mojom interpretacijom izleta. Al, moran reć' – meni je stvarno, stvarno bilo lipo, totalni odmak od stvarnosti i svakodnevnice, top staza, super ekipa… ma sve je ispalo ko u bajci. I za ne falit – na kraju u planinarskom domu Prpa na Baškim Oštarijama u bajku mi je ušeta glavom i bradom – Merlin. Samo je doša na sok i sija s nama za stol popričati, prerušen naravno – u Mladena Bušljetu, posljednjeg ličkog boema.
Ako ne znate ko je to – guglajte. Ili odite na Premužićevu stazu po svoja tri bajkovita dana.
09.09.2026, 16:17
Đurđa Vrljević Šarić Foto: svi pomalo
