Već prošli vikend pada dogovor za odlazak na Poštak gdje je pronađena jama putem LiDAR-a, a koju su u travnju, spustivši se na -30m, prvi put posjetili Mare i Pepera, no zbog nedostatka užeta morali su se vratiti.
Sedmero nas dogovorismo se tako za subotu 27.9., polazak u 7 sati iz Šibenika te kava u 8 sati u Kistanjama. Jama se nalazi na području Ljubine poljane, podno vrha Kučina kosa. Vozeći se kroz oblak dolazimo do najbliže točke dostupne automobilima i iskrcavamo stvari. Do jame ima 20-ak minuta hoda, naprtili smo se i krenuli.
Šestero nas ide u jamu, dok će Vito ostati vani i rekognoscirati područje imajući na umu da je LiDAR-om pronađeno još nekoliko jama u okolici. Luka H. oprema jamu i javlja da je poprilično krušljiva pa da pripazimo s ulaskom i držimo razmak jedni između drugih. Na -30 m dolazi se do dvorane u kojoj nas dočekuje leš bambija (op.a Anki miriši na bakalar), a s obzirom na izrazitu nadraženost naših nosnih šupljina, cilj nam je što prije nastaviti dalje. Kosina, vertikala, kosina, vertikala i odjednom se nađosmo u impresivno dvorani. Nije samo izgled impresivan, već i veličina te dvorane (op.a 75m x 25m, visine 40m). Pepera se uhvatio crtanja, Iva je krenula u istraživanje dvorane, a Anka nam je opisivala što vidi u kojoj stijeni. I tako taman Anka objašnjava Marinu i meni kako ju jedan stalagmit asocira na lik kardinala kad li se začuje zvuk koji asocira na zvono, a zatim i na orgulje. Svi smo se „smrznuli“, pogledali se međusobno s istim pitanjem u sebi – „Jeste li i vi čuli ovo?!“. U tom blago psihotičnom stanju shvatimo da nema Luke. Ili su ga zlodusi uzeli k sebi ili je on autor ovih zvukova – vjerojatnije je ovo drugo. Kasnije nam govori kako je zvuk nusprodukt udarca o veliku zavjesu. Uzaludno smo tražili nekakav daljnji prolaz dublje između divovskih stijena jer svako malo se pojavi nekakav otvor u koji se zavučeš, ponadaš se, ali on ne vodi nigdje. Pretpostavka je da negdje postoji prolaz ali divovske kamene gromade koje su se nekoć odlomile sa stropa i pale na dno dvorane su ga sakrile.
Dubina jame je -71m, dok je duljina 175 m. Pregršt ukrasa, boja i oblika, siga, špageta, zavjesi, saljeva i perli. Na dnu jame su pronađeni rogovi od jelena, od čega je jedan rog kompletno kalcificiran te spojen sa stijenama, što nam govori da se radi o nekoj jako dalekoj prošlosti.
Dok nas Vito dočekuje, izlazimo polako jedan za drugim, i dalje poprilično nadraženih nosnica. Vito je u međuvremenu napravio malu „šetnjicu“ od 15km te posjetio i fotografirao ulaze od 4 nova objekta koja čekaju da ih „napadnemo“. Dolaskom do mjesta gdje smo ostavili aute bacamo se na pripremu ramsteka. Masnoga brka i glavom u oblacima – doslovno, magla je tolika da je vidljivost do metra udaljenosti – polako privodimo dan kraju i krećemo put nazad. Dolaskom do asfalta postajemo tanki s gorivom te zaključujemo da je najbliža benzinska postaja u Gračacu.
Svi putevi vode u Gračac, k najboljem zaključku ovog dana, s pivom u „Rustici“ – „A gdje će nam duša?“.
Album sa fotografijama pogledaj ovdje: https://photos.app.goo.gl/VW1Tk5ne7YXL48jp8
Ekipa u jami: Hana Jusić, Iva Kundid, Anka Dujić, Luka Hojsak, Marin Tanfara, i Pepera Slavica. Van jame: Vito Vrbat
01.10.2025, 14:50
Tekst: Hana Jusić i Pepera Slavica Fotografije: Hana Jusić, Iva Kundid i Pepera Slavica
