Prvi put u 06:29 h na Šubićevcu 26 nadobudnih planinara porasporedilo se po autima i putuje ka planinarskom domu pod Vošcem. Ima tu i puta, e. Bližila se deveta ura kad smo izašli serpentine do Sky walk-a i još malo i eto nas na točci A. Aaa, pl.dom pod Vošcem, podno vrha Sv.Jure i telekomunikacijskog tornja.
"Eno o d a š i lj a č a " prolomio se Suzin glas i u trenu smo svi bili na Sv.Juri i odašiljaču. A ne'š ti!!!
Orni za uživanje biokovskim stazama, po jedan po jedan, stigosmo do kapelice Sv.Mihovila spretno svladavši zimske prepreke, zaostale krpetine snijega i bljuzgavo lišće po stazi.
Uslijedilo je prvo fotkanje, svlačenje, hranjenje, a po tom veseli i razdragani 'idemo na Juru'. A ne'š ti!
Eee, u nekim trenucima taj Vrh i ti odašiljači su tako blizu, samo što ih ne dotakneš, a onda - nema više odašiljača.
Staza se poigrava s nama "sad nas baca pa nas diže, sad nas nema pa smo bliže" ... red kamenjara pa red šumice, ima li ovome kraja?
Svemu dođe kraj i konačno se ukazao tako željeni pl.dom Pod Sv.Jurom i naš Mihovilac Tonći iz PD Biokovo, support cijelom stazom, otvara vrata i gošćenju još malo pa nema kraja, ali Sv. Jure i Odašiljač ne skidaju pogleda sa nas.
Idemo, strmo je, digni glavu, uhvati se za konop, pazi na fotkanje i naprijed i gotovo je.
Na Sv.Juri smo, 1762 mnv.
ODAŠILJAČ je naš.
Nismo ni svjesni da smo bili na jednoj od najhladnijih točaka u Hrvatskoj gdje ima snijega veći dio godine, a vremenske (ne)prilike su jako promjenljive i to s mogućnošću udara gromova, ali nas je vrijeme itekako poslužilo.
Privilegija je biti podno zvona crkve Sv. Jure raširenih ruku i otvorenog uma koju pohode mnogi u mjesecu srpnju.
Kako došli tako moramo i poći.
Pratimo Ritin plan i krećemo preko vrha Sedmina (ne znam zašto se tako zovu) do pl. kuće Slobodan Ravlić-Lokve.
Nastavljamo kružnim putem prema Vošcu, malo škrapinga, malo gori pa malo doli, a trebali bi stići do pred zalazak sunca jer je tako vodičici u rasporedu da upotpuni ovaj nezaboravan dan, ali treba još samo ono malo uzbrdo i sad je mozak taj mišić koji će izgurati do kraja.
I tako i bi.
Stigosmo i ostadosmo bez daha od eksplozija boja zalazećeg sunca i zadivljujućeg prizora gdje ti je Makarska pod nogama, a ti si tako visoko.
Nauživali se, nahranili osjetila, fotkali se, divili se sebi i svemu oko sebe i na kraju - spustili se u naše visine u iščekivanju Ritinih novih iznenađenja.
12.03.2025, 08:24
Duška Panjkota
