Dugo očekivani izlet na Sveto Brdo napokon dočekan i vrhunski odrađen s našim „profesorom“ Zoranom Kolombom kao vodičem.
Dugo očekivani izlet na Sveto Brdo napokon dočekan i vrhunski odrađen s našim „profesorom“ Zoranom Kolombom kao vodičem.
Planiran je bio kao dio 17. OPŠ, pa zbog zatvorene Majstorske ceste otkazan i sada na kraju ljetnih vrućina – najbolji mogući početak nove sezone i kondicijska provjera vlastitih sposobnosti nakon ljetne pauze. Pokazalo se na kraju da 800 mvr i 6-7 sati hodanja nije isto što i po ure plivanja, ali to smo znali i ranije, samo što su sada naša koljena i noge stavile točku na i.
Krenuli smo već tradicionalno u 6:30 s teniskih terena na Šubićevcu, vesela družina nas 18. Novopečeni i iskusni planinari i jedan srednjoškolac, mlađi i stariji, šarolika ekipa, auti napunjeni do zadnjeg mjesta, kako i spada. Kolombo daje zadnje upute: 1. stanica – Obrovac iza mosta, samo da se skupimo, ništa od kave jer vremena nema. Treba odvoziti skoro 3 sata, a polovica puta je makadam i predivna Majstorska cesta čijim serpentinama se penjemo, prvo do kuće Luke Modrića, pa crkve sv, Frane i kapelice Damira Tomljanovića Gavrana. Pored nas se nižu kamene skulpture majke prirode Tulove grede, nestvarne ljepote i ploče sjećanja iz ne tako lijepe prošlosti Domovinskog rata.
Ostavljamo automobile na proširenom dijelu iako se boljim vozilima može sve do Lišćana bunara, jer saznajemo iz prve ruke da je cesta dalje u lošem stanju. Prvi dio puta hodamo makadamom prateći cestu pa kroz gustu bukovu šumu do Jurjevića stanova. Čine ih nekoliko obnovljenih kućica s uređenim okolišem, klupe za sjedenje i veliki stol. Idealno mjesto za kraću pauzu i marendu, a i da se malo bolje upoznamo. Prvi put probam tradicionalnu dalmatinsku slasticu – smokvenjak, a pravi se od suhih smokava i badema s malo rakije.
Nastavljamo put dalje preko Dušica gdje je i planinarsko sklonište koje zaobilazimo jer dug je put do vrha. Pašnjak je to ispod Svetog Brda na kojem prema legendi obitavaju duše djece na putu prema nebeskom raju i mjesto do kojeg su majke pratile svoju djecu, te male duše, dušice, koje su Turci odvodili prema Lici.
Sada se već jasno vidi čitavo Sveto Brdo, sa strahopoštovanjem gledamo obrise vrha pod nebom. Bura, oštra velebitska, zdravka. Opet kroz šumu pa po hrptu do najljepšeg velebitskog pogleda u 360* neometane vidljivosti, more i otoci s jedne strane, Lika s druge i cijeli Velebit na dlanu. 1751 mnv, samo 6 metara niži od najvišeg Vaganskog vrha. Za mene ovo je vrh Velebita i najljepši pogled s nekog od vrhova. Tu se prema legendi bore zle i božanske sile, mjesto je to gdje se rađa bura i granica mediteranske i kontinentalne klime. Najljepši naš Velebit.
Na vrhu mnoštvo molitvenih krunica oko metalnog križa i kamena ploča s 10 božjih zapovijedi dovoljno govore o svetosti i značenju ovog vrha za naš narod. Zajednička fotka pored križa, veća pauza i idemo natrag, mravljim korakom, polako i oprezno jer strmo je jako i kamenje se kotrlja pod nogama. Odužilo se. Nikako ugledati te Jurjevića kućice, pa još jedno brdo, pa još jedno… činilo se nikad kraja.
Zadnji dio puta predivna nepregledna bukova šuma, staza zemljana, mekana od lišća. Zaključili smo da to nije šuma već „Likarija“. I baš u toj Likariji našoj Senki se otkliže noga i padne niz strminu, onako filmski, usporeno, s jednom tombolom preko glave. Na sreću sve je dobro prošlo, eto smo se i smijali jer sve je dobro što se dobro završi.
Imali smo na povratku i jednu puknutu gumu na makadamu Majstorske ceste, slikali smo zanimljivu kamenu ploču s talijanskim natpisom, pa uz piće u Obrovcu izanalizirali s AI o čemu se radi, naučili nešto o Svetom Brdu, Velebitu i samima sebi. Sve u svemu jedan predivan cjelodnevni izlet, savršeno vrijeme i predivni ljudi.
Hvala „profesore“, hvala Velebite, diko naša i ponose!
30.09.2026, 11:24
Biljana Marić Erceg
