Razveselila me jesenska objava naše vodičice Marice Berić o izletu na Malu Rujnicu iznad Neretve.
Razveselila me jesenska objava naše vodičice Marice Berić o izletu na Malu Rujnicu iznad Neretve.
Pomislih, manje od 600 metara nadmorske visine - to je baš za mene… nema tamo velikih brda, bit će lako, jer sa svojim rijetkim planinarenjem - nisam baš u najboljoj kondiciji…
Ohrabrivalo me i prebiranje po mislima gdje sam izmaštala divne poglede na Metković, Opuzen, prošaranu deltu Neretve sa svim onim urednim kanalima oko mnogobrojnih polja i narančastih voćnjaka. Odluka je pala – IDEM!
To nedjeljno jutro, prije svitanja u 6:30 nas osmero se rasporedilo u dva vozila i krenuli smo ka jugu. Kod Marice u vozilu smjestile su se Petra, Lucija i Gordana a Alenka je povela Ljiljanu, Stipu i mene.
Putovali smo oko dva sata autoputom, potom lokalnom cestom preko Kule Norinske do Metkovića. Okruženi krajolikom zelenih krošnji s narančastim lopticama naranči i mandarina –zavidjela sam Neretvanima na bogatstvu vode i sočnim voćkama.
Skrenuli smo u desno.
Nakon kave u Metkoviću Marica nas je povela put podnožja našeg odredišta a za taj pothvat prvo smo morali skrenuti desno -u Desne, mjestašce u dolini Neretve u podnožju same Rujnice, na nekih 10-tak kilometara od Metkovića.
Staza počinje na cesti iznad crkve Gospe Karmelske na Bagalovićima. Ondje se tog nedjeljnog jutra našim šibenskim registracijama neki domaćini nisu previše razveselili – jer smo im zauzeli 2 parkirna mjesta na groblju kod crkve. Pomislih - tko im je kriv kad su kasnije od nas skrenuli u desno! Uostalom, nisu dobri vjernici jer su bili lijeni i oholi! Mogli su parkirati sto metara dalje, ili pak - krenuti na vrijeme, a ne kasniti na misu pa prijekorno gledati došljake!
No, u maniri dobrih planinara koji su ipak, naime - skrenuli u desno, napravili smo mjesto i za njihovo vozilo te zadovoljno sa smiješkom krenuli uzbrdo prema Podastinama ka našem odredištu.
Kod Osoja se put račva u dva smjera. Naš prema Maloj Rujnici preko Orlova kuka dug je 3,6 km i za to bi nam bilo potrebno oko 2 sata umjerenoga hoda.
Pih, „- Ne“š ti meni težine!“ - pomislih… Ali, precijenila sam sebe ili podcijenila uspon. U glavi sam preispitivala i Maričine riječi da je ovo lagan izlet… Nisam previše kukala, ali - vjerujte mi - mogla sam i više.
Staza je friško markirana. Lijepo i uredno označeni krugovi i smjerovi dosta gusto razbacani po kamenjaru – ipak mi nisu pomogli dizati noge. Iako je većim dijelom staza prohodna i utabana – teško su mi pale one dionice kamenjara zarasle u travu ali i dijelovi gdje treba pomoću ruku podići noge i guzicu malo više od 40-tak centimetara…
Sva sreća da smo na par mjesta stali fotografirati i diviti se pogledu. Bez pardona sam poticala društvo na duže fotosessione i ukazivala na lijepe prizore, u kojima treba malo više uživati…
Pratilo nas je lijepo vrijeme s dosta sunčanih razdoblja. Skidali smo višak odjeće cijelim putem do vrha. Oko podne i pol smo se uspeli, marendali, odahnuli, uživali… Tako odmorenima nije nam se činila nemoguća ideja da u povratku još odemo i na Kablinu gdje je označeni vidikovac. Umalo da i jesmo, ali smo ipak na kraju odustali jer je bio jači zov Tete Olge, restorana - gdje smo dogovorili obroke neretvanskih specijaliteta. Pobijedio je kratki jesenji dan kojega je lagana naoblaka i izmaglica ubrzala prema sutonu.
Zato smo ipak sišli do parkinga i krenuli u đir vožnje po delti, kupili mandarine te se uputili u Rogotin na gastro izlet. Teta Olga nadaleko je poznata po neretvanskom brudetu pa je to bila prigoda da ga neki od nas prvi put kušaju.
Papreni kraj izleta
Kuharu se nije žurilo… Dao nam je vremena da upoznamo i roštilj majstora kojega smo mi pušaći rado obilazili jer - tamo dim nikomu ne smeta.
Već dobro izgladnjelima – stigla je i večera! Kako komu: crni rižot, piletina, riblja juha… A nas tri bacilo se na poznati brudet od žaba, jegulje i cipla… Ukusan je – nema što! Ali brate mili – zapaprio nam ga je kuhar dobrano! Svjedočila je Marica da zadnji put nije bilo tako – a joj to vjerujem (više joj vjerujem to nego da je izlet lagan).
Ipak se nismo dale omesti. Malo po malo, kao zmajice s vatrom u ustima, ispaljivale smo rafale grintanja o paprenosti – sve dok ga nismo pojeli - skoro cijelog.
I dok su nam usne bridjele, a uši se crvenile, valjalo je krenuti natrag u Šibenik…
Svatko u svojim mislima, vjerujem svi umorni od ranojutarnjeg buđenja a ja i od hodanja, stigli smo na Šubićevac zadovoljni i zahvalni za lijepo provedenu nedjelju u studenome, koja je bio sve - osim studena.
19.11.2025, 10:20
Perina Pribilović
