Nas 15 u 5 auta kreće iz Šibenika u petak, netko prije, a netko kasnije, ali odredište se zna, gradić Baška na otoku Krku, pansion Burin.
Nas 15 u 5 auta kreće iz Šibenika u petak, netko prije, a netko kasnije, ali odredište se zna, gradić Baška na otoku Krku, pansion Burin.
Od istaknutih datuma u mob.treperi 09.05. baš kao i ja od iščekivanja izleta na otok Krk. Pripremiti se treba temeljito jer kad vodi Antonio moraš biti spreman na novitade u hodu.
Sadržaj i težina moje torbe nije bio za avion, ali može u auto. Ima tu svega, od kupaćeg programa do komplet planinarske opreme, e, a pune li bura čiji si ti na vrhu otoka.
Nas 15 u 5 auta kreće iz Šibenika u petak, netko prije, a netko kasnije, ali odredište se zna, gradić Baška na otoku Krku, pansion Burin.
Ana, Goga i ja zaustavile smo se u gradu Krku i tek tada konstatirale da nismo uopće palile radio u autu. Divota.
Obigravale smo tako nas tri po gradu, sladile se, a pala je i poneka fotka pokraj znamenitosti kojih ne manjka jer ovaj grad datira od lV st.poslije Krista i tako je kroz stoljeća bio važan mnogim narodima koji su ostavljati svoj pečat.
U 20h je dogovoreno zborno mjesto u Baškoj za stolom u našem Burin-u. Kako to i biva, najprije smo se uhvatili posla oko hranjenja, a po tom, uz dobru kapljicu, razvezali o aktivnostima za dan koji slijedi.
Nema se tu šta puno razglabati, Antonio Skočić zna gdje nas vodi, a uz put šta bude, bit će i najpametnije nam se bilo prepustiti ćaskanju i bockanju i pijuckanju i u veselom ozračju završiti dan.
Osvanuo je 10.05. subota, umjereno svježe, sunce nas obamira 'po na osob' i mi sa smiješkom napuštamo Bašku.
Korak po korak, laganini, stigosmo do uvale Bunculuka i tu je prvo zaustavljanje disanja od lipoteee svake, pošljunčana plaža, obluci, more mami i zove, ali nema dužeg zaustavljanja jer kanjon rijeke Vrženice čeka na nas. E, a sad tu počinje film, scene su k'o sa Divljeg Zapada, uski tjesnaci iznad kojih se uzdižu visoke kamene litice.
Po jedan, po jedan osvajamo taj prirodni klisurasti fenomen. Pentramo se uz pomoć i ruku i nogu po tim golim stijenama i to vrlo uspješno pa smo zaslužili prvu zajedničku fotku poslije ove avanture.
Ispeli smo se na prijevoj vidikovca Rebica i suočili se sa nestvarnim prizorima ljepote.
U taj surovi krš uvukle su se dvije tirkizno modre uvale koje nas mame, zovu, a strmo je, ali svejedno mi bi htjeli doli malo utočiti noge u more, izvaliti se na pijesku...i tako tooo...
Uf, najbolje da nam Coce nije pročita' misli i mi smo otpičili doli ko rokete, uz njegov blagoslov, a ta vala Vela Luka nije bila po protokolu i to je ono 'bit će šta bude'.
Udovoljeno je našim željama, ali ne možemo tu ostati brčkati se i leškariti ispod slamnatih suncobrana, mi planinarimo.
Diži se, obuvaj se, prti se i uzbrdo.
Ulazimo u svijet kamenjara, krša, suhozida, gromača, pastirskih mrgara, bunara i lokava i žutom ili plavom bojom markiranih staza.
Nisu samo poučne staze markirane, ima tu i stada ovaca u raznim bojama, kako bi ih vlasnici razlikovali, a za šta drugo.
Mrgari, te suhozidne građevine ko kamene ćipke po otoku su zapravo torovi za ovce koji postoje samo u južnom dijelu otoka Krka i u Wallesu u Velikoj Britaniji, a poveznicu nitko ne zna.
Stigli smo i do najupečatljivije prirodne znamenitosti na ovom području, a to je Lokva Diviška, slatkovodna oaza ograđena suhozidima gdje se poje ovce i druge životinje.
Svo vrijeme nadlijetali su nas bjeloglavi supovi, baš je bilo impozantno. Ušli smo zapravo u ornitološki rezervat Kuntrep pa su to mogli biti i sokolovi i orlovi, a 'ko će ih prepoznati na toj visini.
Malo moja znatiželja, malo moja brzina dovoljno je bilo da mi grupa izmigolji iz vida, ali nemaju kud, uzbrdo na vrh i ja za njima do Vrha Diviška.
Ispela sam se ja na tih 471 m nv i uživala u veličanstvenom pogledu na Velebit, Senj i okolne otoke skupa sa ekipom, ali zajednička fotka je pala u startu, ali bez mene i šta'š sad?!
Meni na volju, naćulili su se opet svi sa mnom i ja sam bila sretna.
Pravi vodič i prava ekipa.
Idemo dalje.
Spustili smo se na Plato Mjeseca što je graničilo s fantazijom jer pogled uokolo bio je poseban doživljaj, a tek suhozidi koji kao da pričaju o nekad surovom životu.
Nastavak puta vodio je kroz gustu borovu šumu, građenom šetnicom koja vijuga do vidikovca i vrha Stražica odakle puca nezaboravan pogled na Bašku, more i otoke. Predivan ugođaj.
Staza nije bila pretjerano zahtjena, ali teren se ne smije podcijeniti. Korak po korak, noge otežale, ali stigli smo do Crkve Sv.Ivana i gotovo je za danas.
U smiraju dana opružili se u hladu kafića s pogledom na more i nagraditi se pivom. Divota.
Bilo je rečeno da ćemo proći cca 17 km, ali kako smo skrenuli s rute docunjalo je to do 23 km i 1000 m nadmorske visine i to po izuzetno krškom i neugodnom terenu, samo nek se zna.
Staza je ovo za planinare s iskustvom i u solidnoj kondiciji. Dakle, bili smo super.
Svanuo je novi dan 11.05. nedjelja...novi izazovi.
Spremni za odlazak vozimo do Jurandvora, mjesta gdje je pronađena Baščanska ploča, do crkve sv.Lucije gdje se nalazi njena kopija, a original je u Zagrebu.
Idemo dalje preko mostića Vele Rike ( Suha Ričina) pa do Svetišta Majke Božje Goričke do kojeg vodi 237 zavjetnih stepenica.
Nakon kraćeg odmora uputili smo se ka cilju, najvišem vrhu otoka Krka, Obzova 569 m nv. i to preko Lipice i Zminja. Bio je to najstrmiji dio ove rute po oštrom kamenjaru s malo niskog raslinja i trave te je trebalo dosta opreza jer sunce nas nije štedilo.
Vrhovi oko Obzove, Vrh Brestovica i Veli Vrh označeni su gomilom kamenja sa geodetskim stupom, a vrh Obzova ispisanim je na mramornoj ploči podno kamenčina.
13.05.2025, 08:43
Duška Panjkota
