Nas 16 kreće prema Starigradu, spremni za uspon i uživanje u listopadskom izdanju južnog Velebita. Svaka je planina lipa i svako godišnje doba nosi svoje divote, ali meni je listopad na Velebitu nešto posebno – kad se planina, šume, vegetacija zažuti, zanarančasti i oboja!
Rano jutro, pola 6! Ustajem, spremam se i žurim do Šubićevca odakle je polazak za izlet na Bojinac, točnije Bojin kuk. Iskusniji planinari mi nahvalili izlet, a i meni se išlo pa sam se baš veselila! Par minuta prije 6 stižem do teniskih, a tamo nigdi nikoga - pustoš. Kroz glavu mi prolazi ono najgore – „otišli su bez mene, tako mi i triba kad sve u zadnji tren“, sljedeća misao ipak je malo optimističnija: „ma ne bi mene Zoka ostavija“, zovem Zoku koji umiruje moje zle slutnje i kaže da su kod kuglane, odakle je dogovoreni polazak, a što ja od uzbuđenja i brzine nisam uopće iščitala iz najave izleta.
Nas 16 kreće prema Starigradu, spremni za uspon i uživanje u listopadskom izdanju južnog Velebita. Svaka je planina lipa i svako godišnje doba nosi svoje divote, ali meni je listopad na Velebitu nešto posebno – kad se planina, šume, vegetacija zažuti, zanarančasti i oboja! Zoka, Anđa i ja, kolege iz 16.-te skupa se vozimo do Starigrada, zadovoljni jer se dugo nismo vidili ni skupa penjali, u Starigradu ispijamo kratko kavu. Ovaj put auta ostavljamo na parkingu iznad Vaganca pa smo pošteđeni avanturističkih vožnja automobilom do Velikog Rujna (vidi Meštrov, Izlet na Kamenu galeriju, 2026.) i prema Rujnu krećemo pješke. Početak nije zahtjevan, više šetamo nego što se penjemo, baš pomalo. Nakon nekih uru ipo vrimena stižemo do Velikog Rujna, nema pauze, Marina nam uvela „hodajuću pauzu“ – to je ona pauza di se ne staje nego hoda po ravnom pa noge odmaraju, kaže Marina. Noge možda rade, ali zato oči odmaraju: na Velikom Rujnu pogledi kao iz bajke, neka druga dimenzija. Skrećemo lijevo, ulazimo u šumovit predio di temperatura malo pada, čeka nas prva sajla koju svladavamo pa uskoro izbijamo na goli krš Bojinca. Pogledi postaju sve zanimljiviji i lipši.
Na putu prema cilju pogled nam pada i na upečatljivi Jagin kuk koji nas čeka u povratku. Malo prije uspona sajlom, na stijenama Bojinca, susrećemo vinkovačke planinare koji nas upozoravaju na poskoka. To nas ne obeshrabruje nego akcelerira, zajedno s činjenicom da nas sustiže poveća grupa slovenskih planinara, također spremnih za penjanje. Gonjeni poskokom i Slovencima, penjemo se se jedno po jedno, a opet solidarno i timski. Penjanje po sajli stvarno je zanimljivo i napeto i ne dozvoljava fokus na išta osim na vlastite pokrete/akcije. Na vrh stižemo i prije planiranog vrimena šta nam omogućuje duže uživanje u odmoru i punjenju baterija. Povratak je kružno pa se spuštamo sa sjeverozapadne strane, preko nekakvih stijenčina, isto izazovno, srećom nije mokro niti vlažno pa nema puno straha. Obilazimo čitav Bojin kuk i nastavljamo prema Jaginom di nas čeka duža pauza.
Jagin kuk izaziva silan interes i brojne komentare: jedni vide labuda, drugi bananu, treći - pogledajte fotografije pa prosudite sami. Na livadi podno Jaginog kuka još malo odmaramo i dočekujemo novi pad temperature, jesen nam pokazuje svoje zube. Slijedi nam finalni dio povratka u koji Marina uspijeva ubacit još jedno kratko skretanje s rute do nekakvog vidikovca, nakon čega slijedi finale finala, odnosno konačan povratak. U 16:30 stižemo do auta i Marina svira kraj - dovela nas točno kako je i najavila, vidi se da je profesorica.
Dan u prirodi, na Velebitu i u dobrom društvu je dan za 5 i nema se tu više šta za dodati. Osim možda da me opet dopalo pisati tekst pa sad već imam materijala za zbirku i pravo na veto za daljnje pisanje :)
Hvala Marini na turbo kružnoj, zanimljivoj i lipoj turi.
01.11.2026, 14:22
Petra Kasap
