Nedjeljno je jutro, svanuo je sunčan i prohladan svibanjski dan nakon tmurnog i kišovitog tjedna. Razmišljam kako je idealan dan za obući novu garderobu kupljenu na proljetnom sniženju u Zari, prošetati gradom i popiti kavu. Ipak, odlučujem se za cipele bez vibrama, staru sportsku odjeću i odlazak na Biokovo, na tešku planinarsku turu.
Penjem se prema lokaciji gdje me kupi još jedan planinar i zajedno krećemo do mjesta polaska. Dok se penjem onim dolačkim skalama, malo me bole noge i mislim se trebala sam slušati babu i ostat svojoj kući. Zašto da i idem, pita me ona, oće li vas čekat šta isti gori?
Stigli smo u selo Čikeši, odakle smo krenuli na uspon prema Šćirovcu. Ovo mi je drugi put da planinarim, a inače se i aktivno bavim trčanjem i fitnessom. Međutim, iskusni planinari rekli su mi da nije stvar treninga, nego izdržljivosti. Srećom, imala sam dobre prijatelje koji su mi pregledali torbu i reducirali broj stvari koje moram nositi. Za sve koji se možda dvoume – jastuk nije potreban, ali 6 sendviča je. A ako imate sreće, nosit ćete samo litru vode, a na vrhu će vas čekati druga.
Mogu reći da sam fizički dosta dobro podnijela uspon. Noge me nisu previše boljele, možda samo malo, ali smatram da je to normalno i da tome ne treba pridavati veliku pažnju. Na kraju krajeva, nitko nije rekao da će biti lako. Opet sreća – na putu prema gore dočekalo nas je gotovo drugo godišnje doba, a ja sam ponijela samo jednu jedinu majicu, svoju najdražu, u kojoj sam se željela slikati na vrhu. Presvlačim se, a mokru majicu ostavljam da se suši i vijori na ruksaku kao zastava nespremnosti.
Cijelim putem uglavnom sam šutjela. Ipak, kao još neiskusna planinarka htjela sam biti fokusirana na svaki korak i čuvati dah, jer nisam željela da grupa slučajno usporava zbog mene. Putem sam samo osluškivala ostale i u sebi im se divila. Bila sam okružena ljudima koji planinare već dugi niz godina, paralelno se bave drugim sportovima, rade svoje poslove i u svemu tome su uspješni. Shvatila sam da sam ispunila još jedan važan zadatak – okružila sam se ljudima koji me motiviraju.
Kada smo stigli na vrh, bila sam ponosna i zadovoljna. Ostali su mi čestitali, a za nagradu upravo pišem ovaj mali sastavak.
Krenuli smo se spuštati, sada je već bilo malo lakše, ali dugo traje i 6 sendviča je, zaključujem, ipak malo. Trebala sam ponijeti i više, ali za prvi put pravim se da rado dijelim hranu.
Na kraju smo stigli tamo odakle smo krenuli – umorni, ali sretni i zadovoljni.
20.05.2026, 14:27
Petra Guberina
