Dan se budi, uskršnji ponedjeljak je, ruksak na leđa, nove gojze na noge i put Šubićevca.
Ekipa je na okupu i u dva auta svi smo stali. Vozači su se dogovorili oko odmora na putu do Prološca.
Izlet je osmislila naša vodičica Marica iz HPK Sv.Mihovil Šibenik i povela nas na već tradicionalni događaj Kanjonom Badnjevice u organizaciji HPD Imotski.
Taman se razdanilo i evo nas ispred doma 'Bumbari i komarci', a tamo graja već pristiglih planinara iz drugih društava. Srdačni domaćini s osmijehom nas pozdravljaju i upisuju na popis sudionika. Slijedi čašćenje svakojakim slatkim delicijama i pićima, malo ćaskanja i upoznavanja i počinje se formirati kolona za polazak.
Jedan po jedan zbog prebrojavanja (250), a ubrzo shvatiš da ni staza ne dozvoljava drugačije.
Nas 11 je pri početku kolone i držimo se na oku. Neka nas.
Nije ni vruće ni ledeno, ono taman da razgovaraš i izmijeniš koju pametnu. Rijeka Suvaja teče kanjonom Badnjevice (duboki jarak) koju u Imotskoj krajini zovu Vrljika, a u BiH Tihaljina i Trebižat jer je ponornica i svakim novim izvorom dobiva novo ime. Ovaj naš dio rijeke spaja Ričice i Proložac.
Pomalo se penjemo i penjemo i koraci postaju sve teži, a sunce se smije i grije, a kula na vrhu brda stoji i čeka. Ne smijem podigniti pogled jer mi se čini da je ta utvrda o'šla 'nebu pod oblake'. Teren je postajao sve grublji i strmiji, ali pogled sve impresivniji. Bome, pomagali smo se pri uspinjanju i nogama i rukama i sajlama i našim momcima. Ne traje to dugo, ali dovoljno da ostaneš bez daha i ovako i onako.
Uspentraš se do tvrđave, ali moraš odma' dalje jer nadolaze ekipe, a mjesta nema pa se ne mo'š ni fotkati i šta'š, produži dalje. Neka smo je vidili, kažu, ali meni nije baš 'sve isto', volila bih ja fotku. Tatjana je za svu sriću uspila pukniti zajedničku i spasila situaciju od zaborava. Smijemo se do ludila jer nije za povjerovati da smo krenuli u spust bez fotke s vrha. Sve je moguće, potvrđeno.
Silazimo niz kanjon, a ono strmije nego smo se penjali, nije sipar, ali mo'š se klizati. Hodamo ono malo utreso pa sve tako do u podnožje brda do rijeke Suvaje, a čuje se ono ispod glasa 
siđi do rijeke ... i sišli smo, a onda prijeđi preko rijeke i prešli smo i to preko 'brvna', polegnutog debelog debla sa priručnim držačima. Sve se ljuljalo, ali fotke su morale pasti pa makar obršili u rijeku koja te zove, mami da te osvježi poslije onih 100° gori-doli.
Napokon se ukazala predivna livada, čuje se žamor već pristiglih planinara, mirišu kolači i razni napitci, snima se video i grupna fotka. Divota.
Mi smo zauzeli svoje ležeće pozicije i uronili u meditaciju koju Branko prekida pjesmuljkom " mali mrav, mali mrav negdi mi je nest'o ..." i ne znam dalje jer Marica ima ideju koju prihvaćamo.
Svi se vraćaju kružno prema Bumbaru i komarcu, samo mi nastavljamo prema Zelenom jezeru. Jest da je akumulacijsko i nikad završen projekt, ali služi brodicama i kupačima. Posebna poslastica za planinare je ferata 'Imotica-Ričice' koja se nalazi na strmoj stijeni s pogledom na Zeleno jezero.
E, tu smo zaklonjeni od sunca pa smo se raskomodili i malo nahranili i napili i glasno razmišljali o atraktivnom doživljaju uspona do vidikovca na vrhu stijene.
Mora nešto ostati i za drugi put.
'Mali mrav još uvijek traži mjesto...' Branko je uzvrpoljen zbog dužeg zadržavanja pa misli da mu je lakše ako pjevuši, jer već smo poprilično zaostali za drugima i ko zna 'oće li nas išta dočekati u Domu kad stignemo.
Povratak je bio uzbudljiv, ono kad misliš da silaziš slijedi uspon pa tako cijelim putem istovremeno se diviš krajoliku i uživaš u raznolikosti terena, a ne fali ni adrenalina na pojedinim mjestima. Vruće je, upeklo, pomalo smo i umorni, a Marica k'o pokvarena ploča ponavlja 'jooš maaloo' pa tako skoro cilu uru.
Odjednom začuju se glasovi BUMBARA i KOMARACA, aha tu smo.
Divota, ima svega i za jesti i za piti. Stigli smo u pravi čas.
Domaćini su izuzetno ljubazni, a delicijama i ugođaju ne možeš odoliti.
Bilo je tu srdačnosti među poznanicima, viceva i urnebesnog smijeha, a sve popraćeno veselim pjesmama sudionika.
Mi pomalo odlazimo zahvaljujući se domaćinima na ukazanom gostoprimstvu.
Na putu prema Imotskom zaustavljamo se u Donjem Prološcu da vidimo ta 'DVA OKA', dva jezera na izvorištu rijeke Vrljike u kojima se zrcali sunce, a preko puta je Zelena katedrala, posve neuobičajena sakralna građevina. Divno.
Pred 'Odlazak' posjet Tinu Ujeviću u Imotskom i Modrom jezeru je neizbježan.
" Podaj se pjanom vjetru života
Pa nek te vije bilo kud
Pusti ko listak neka te mota
U ludi polet vihor lud."
O, kako je bio divan dan, baš ispunjen iznenađenjima.
Hvala Marice!
08.04.2026, 07:30
Duška Panjkota
