Toga dana najavljivali su kišu i mogući snijeg, no to nije spriječilo 15 odvažnih da se upute na Velebit, točnije na Struge u istoimeno planinarsko sklonište. U kombi nas se utrpalo 11 i još četvero u mali Clio, pa put Starigrada. Nezaobilazna kavica ili čaj, friški kruv i pokoja bočica vode, možda i koja konzerva, krafna i put Velikog Rujna. Na okretištu desno smo parkirali, vrijeme je bilo fantastično, u zaklonici od jakog juga spremanje ruksaka, štapova, gamaša i pokret. Što dublje zalazimo u šumu počinje bivati toplije, pa smo primorani skidati jakne, kape i džempere jer znoj počinje curiti.
Na vidikovcu iznad Rujna s kojeg se pruža predivan pogled, zastajemo na prvi odmor, pokoja zajednička, rekao bi klupska legenda Neven Magazin „spontana“ fotka, pa lagano ne baš strmom stazom dalje. Sve do serpentina podno Buljme pratilo nas je lijepo, toplo za hodanje idealno vrijeme. Tu smo se već morali lagano početi oblačiti jer se na tom dijelu jugo malo raspuhalo i ulazimo u maglu. Što više napredujemo to magla postaje sve gušća, pod nogama snijeg škripi, zbijemo redove i hrabro se probijamo preko Buljme. Jugo pojačava, na samom prijevoju zanosi noge.
Na zaravni prije Struga ulazimo u gustu maglu, jedva uspijevam pratiti štapove koji označavaju stazu. Nakon nekoliko metara magla postaje toliko gusta, okrećem se i jedva uspijevam razaznati obrise kolege koji je iza mene nekih 3 metra. Sve je toliko bijelo da je nemoguće gledati, pa vadim skijaške naočale žutih stakala nadajući se da ću sa njima uspjeti barem nešto razaznati u tom blještavilu. Štapovi markacije su udaljeni jedan od drugoga nekih 30-ak metara, što po ovakvoj magli predstavlja nemoguću misiju pratiti ih. Odlučim se uzdati u svoj instikt i iskustvo, držim se tako da mi padina bude s moje lijeve strane, štapove teško nalazim u magli ali ipak uspijevamo doći do skloništa. U skloništu nas dočekaše Zadrani, veseli i topli kao uvijek. Nude mjesto za stolom, pozdravljaju poznate, lože vatru da se ugrijemo. Ako ništa drugo onda se u Struge vrijedi popeti da se osjeti zajedništvo planinara koji se brinu o tom skloništu i ljubaznost prema svima koji im dođu. Iz razgovora doznajemo da su dvoje njihovih kolega prespavali na Vaganskom vrhu noć prije i da ih čekaju da se vrate. Pomislih, mi mislimo da smo odvažni, a što su onda njih dvojica koji su prespavali na Vaganskom vrhu najvišem vrhu Velebita i to po onakvom jugu. To mora da su neki kako bi u našem klubu rekli „stari papršnjaci“, jer samo takvim podvizima se i ulazi u glasovite Papršnjake.
Nakon obilatog ručka i zasluženog odmora treba poći natrag da nas ne uhvati mrak. Spremamo ruksake, kupimo smeće, svoje i razno drugo koje su neki prije nas ostavili jer im je bilo teško nositi prazne boce niz planinu, a lako pune donijeti gore. U isto vrijeme se spomenuti dvojac vratio, pitamo ih kako su pogodili put po magli, a oni vade GPS i kažu, bez njega nikako.
Normalno, prije polaska jedna „vatrogasna“ skupna slika, pa svi skupa u maglu. Tada počinju naše nevolje. Lako je bilo izići iz šume do proplanka, znali smo da je magla gusta, laganim korakom opet tapkamo od stupa do stupa. Odjednom stupova više nema, nema ih ni u kojem smjeru. Opet se pokušavam uzdati u instinkt, ovaj puta pokušavam ići tako da mi padina bude s moje desne strane, Renato me prati u stopu, za njim Dragan, pa lagano svi redom. Nakon nekih 15-ak minuta, Dragan kaže da stanemo jer smo ja i Renato malo odmakli od grupe. Stanemo, stojimo i razgovaramo kako nam se čini da smo malo zalutali, ipak se ne damo, jer je još uvijek padina s naše desne strane i sigurni smo da smo na pravom putu, možda nekih 10 metara od markacije, ali je ne vidimo.
Povremeno dozivamo Dragana pitamo gdje su ostali i hoćemo li krenuti dalje, međutim nakon 15-ak minuta stajanja na mjestu više ga nismo čuli. Zato odlučimo krenuti naprijed jer smo pomislili da su oni pronašli markaciju i krenuli sami naprijed. Nekoliko minuta poslije zovemo ostale koji se javljaju ovaj puta iza nas ali s lijeve strane, odlučimo da ih pozovemo prema nama, sugerirajući im da idu desno nekih 30-ak metara i da će naići na nas, ne znajući da su oni napravili krug i da je i njima padina s desne strane ali ni da se oni kreču suprotno od nas, te da su uvjereni da su na dobrom putu. Odlučimo da nas pričekaju tu gdje su, pa ćemo pokušati doznati gdje griješimo. Netko je izvadio dobri stari kompas, pa sagledamo situaciju. Teren je nekako previše strm, strmiji od onog kojim smo došli. Odlučimo se popeti nekih 30-ak metara u pravcu juga gdje smo naišli na sedlo s kojeg se u magli razabire strma padina prema jugu. To me navelo da smo previše lijevo od prijevoja Buljme, pa se odlučih vratiti sam nekih 50-ak metara padinom desno, odakle smo došli ja i Renato da provjerim dali je markacija tamo negdje, a ostali neka se sklone sa vjetra i pričekaju. Pogodak, nisam prošao ni 30 metara kada mi se kroz maglu ukazao stupić markacije, onako sretan i sav zadihan povičem ostalima „vamo, vamo, evo marka“ vratim se po ostale, neki još ne vjeruju, ali ipak to je ona. Potrče svi kao jedan i za minutu svi smo na pravom putu, lagano izlazimo iz magle. Više nas ništa ne može zaustaviti, jedino glava dolje pa kao ja i Renato, nismo vidjeli skretanje prema Paklenici i odosmo, ne dugo, ali mogli smo.
Do kombija nas je još i kiša okupala, nismo se niti presvlačili već onako mokri svi u kombi, pa pali grijanje i pravac Starigrad, dolje ćemo se presvući. Radio trešti, kombi se lagano tetura niz Rujno, nama misli lete na situaciju u kojoj smo se našli, Neven otvara pretinac u kombiju, kad u njemu naš klupski GPS. Sjetih se odmah one dvojice što su spavali na Vaganskom i kako su uz pomoć GPS-a lako pronašli sklonište, a mi kao slijepci bauljamo planinom dok nam je tehnika u kombiju. E, nakon ovakvog iskustva nikad više bez tehnike u planinu niti ljeti. Ali da je bilo tehnike ne bi nikada osjetili ovo što nam se desilo i ne bi znali cijeniti stari ali uvijek dobri kompas.
21.01.2013, 07:16
Neven Ivas - Kojo
