Godišnji na Bijelim stijenama

Kako sam si za godišnjicu planinarenja poklonila izlet na Bijele stijene i premda se kaže da se poklonjenom konju ne gleda u zube, Bijele stijene su mi bome pokazale zube.

Došlo doba godišnjeg, odmor prije sezone i refresh. Prvi dio godišnjeg sam provela na obiteljskom izletu kroz predivnu Italiju i uživala u svakom momentu. A o ostatku godišnjeg ću vam ispričati sad.

Tea, moja najbolja prija, javlja da dolazi iz Norveške, a ja nam smislim pakleni plan da provedemo par dana u planinama. Od pustog uzbuđenja ne znam di bi prije. Em zovu lipo vrime, em idemo usred tjedna kad neće biti gužve po sklonistima. Gledam Vlaški grad, Sveto brdo, pritumbavam po internetu di bi i kako bi. Onda se upali lampica za Bijele i Samarske stijene i totalno se zaludim tom idejom. Proučavam staze, druga iskustva, zovem predsjednika Matu da kaže šta i kako i padne plan.

Krećemo u četvrtak na Bijele stijene, prespavat ćemo u predivnom skloništu Miroslav Hirtz, a put ćemo nastaviti od 13og kilometra, do Ratkovog skloništa pa u osvajanje Samarskih stijena. Trebale smo se vratiti kući u subotu navečer.

Usput saznajem od kolege Jasona da je on taman obišao tu rutu, da još nema zmija, da me čeka nešto teža staza oko Samarskih stijena, ali da je sve to izvedivo. Prođem s njim još neke detalje i odlučujem da smo spremne. U mojoj glavi i po mojim zaključcima iz proučavanja staza, znam da mi se najbolje parkirati kod Velih Vrata i Begovom stazom uputiti put Bijelih stijena i skloništa. Piše i da staza traje 1h i 10 minuta, a poznavajući svoj spori tempo, nama ostavim vremenski okvir od 3 sata. Kasno krećemo iz Šibenika, dugo traje pakiranje i slaganje ruksaka, ipak idemo na 3 dana u područje bez hrane i vode,meni će to uopće biti prvo spavanje u skloništu i sve troduplo provjeravam.

Prva jebada krece od skretanja Jasenak prema Velim Vratima i tim famoznim kilometrima. Ta cesta je fino izrovana, krupni makadam i dobro sam se namučila to sve odvoziti s svojim, ne tako robusnim, autićem Tihom. Al ajd, dođemo, parkiramo, imamo još par sati dana pred nama, taman da dođemo do skloništa.  Ozbiljno teški ruksaci na leđima, dio hrane ostavljamo u autu jer ćemo sutra opet tu proći. 

Šetnja Begovom stazom je predivna, na prvu mi oduzima dah i ubrzo shvaćam zašto je strogi rezervat Hrvatske. Priroda je jednostavan neviđeno lijepa. Mahovina je toliko mekana da možeš spavati na njoj, gusta šuma nas štiti od sunca, iako s Teom imamo sve oblike spf-a kojeg možete zamisliti. Tempo nam je spor, obje smo tek mlade planinarke i zahvalna sam šta ne moramo nigdje žuriti. No ovo se ubrzo mijenja, jer teren postaje strmovitiji, lišće je klizavo, a markacije su na pojedinim dijelovima šture i treba nam dok ih nađemo. No onda napokon izlazimo na čistinu, ugledamo smjerokaze ka desno prema Ljusci i ka lijevo prema Bijelim stijenama. I tu se moja glava prvi put zacrni jer shvaćam da moramo proći kroz same Bijele stijene i vrh kako bi došle do skloništa.  A već smo oduzele dosta vremena, do mraka ima još dva-tri sata, a kad sam pročitala da nas čeka KT 5 prema Bijelim, a KT 4 prema Ljusci kužim da sam nešto ozbiljno zajebala u svojoj kalkulaciji jer sam dotad mislila da je Ljuska najteži dio. I jbg, sranje, shvaćam da nemamo vremena za nazad, da nas čeka put kroz stijene, lovim nešto signala da provjerim točnu lokaciju i još se nekako molim u sebi da ćemo ipak zaobić te teže dijelove.

Al put kreće drito kroz stijene, uskim prolazima, koristimo se rukama i nogama, panikica u glavi radi svoje i samo se cijelo vrijeme mislim samo da prođe sve u redu, samo da prođe sve u redu. Govorim sebi kako sam ja to sve prebrzo proučila, kako sam krenula nespremna na ovo i da će mi to bit debela lekcija za naučit, ako uopće dođemo do skloništa prije mraka. Srećom, Tea je pozitivac, vjeruje u mene i nekako se koprcamo kroz sve to. Markacije nas vode kroz sve teže prolaze, na jednom dijelu ruksake moramo bacit pred sebe i upotrijebit svu spretnost i logistiku kako bi savladale klizave stijene. U jednom trenu dolazimo do raskrižja koji vodi na vrh koji izgleda totalno opasno i rekla bi neosvojivo, i moja sreća najveća, markacija prema kući. Tu sam se nešto opustila, nastavile smo pratiti markacije i došle do sajle koja vodi prema kući Dragutina Hirtza. A onda iza ugla, izviri sklonište Miroslava Hirtza, a ja skoro zaplačem od sreće, jer smo došle čitave u jednom komadu i prije mraka. Sklonište je nevjerojatno predivno, velika staklena stijena pruža pogled na prirodu i tek se tad zadivim svemu što nas okružuje. Taj mir i tišina nemaju cijenu. U skloništu smo same, na trijemu kuhamo, pričamo i složimo se da je ovo bio totalni ludi pothvat. U skloništu je vruće, ne treba ni vreća za spavanje, al nije nešto preudobno spavati, pa je noć uglavnom loše prospavana.

Ali svitu moj, taj mir ujutro, to buđenje u prirodi mi je totalno izbrisalo svu onu paniku jučer i upijam svaku sekundu tog mira u sebe. Najfinija kava i doručak ikad. Nas dvije odlučujemo da ćemo laganini dalje, praktički odustajemo od ideje Samarskih jer nam je ipak dosta adrenalina. U povratak krećemo lagano, al isto tako u strahu da opet treba proći kroz sav taj krš tih surovih, ali naprosto divnih Bijelih stijena. Stijene obasjane suncem više ne djeluju tako strašno, penjanje po stijenama shvatimo kao iskušavanje vlastitih sposobnosti i tako je i bilo. Na par dijelova smo se čak i popele tamo gdje ne treba, čisto da uživamo u pogledu. No sam vrh smo preskočile, sajle i klinovi koji vode prema tom famoznom vrhu i strmina nas nisu niti malo privlačile i nismo htjele izazivati sreću. Prolazimo kroz klanac, sretnije i zaigranije. Izlazimo na čistinu, beremo medvjeđi luk, korak po korak najljepšom Begovom stazom. Na sredini puta radimo dužu pauzu, opet kuhamo (jer otkriće kuhanja u planini je nešto najikad) i cilo vrime se pitamo zašto nismo vidile nijednu životinju 

Barem jelena. Nije nam triba medvjed u svom tom ludilu  .
Do auta smo stigle u jednom komadu, narugale se same sebi kako smo mogle možda i pročitati obavjesnu ploču na ulazu u rezervat gdje piše da put kroz rezervat od planinara zahtjeva ozbiljnu spremnost i kondiciju. 

Mi smo vam nakon ovog svega otišle kući. Jer nama je bilo to dovoljno.  I ono što sam ja dosad naučila, najviše od svojih kolega iz kluba, planina neće nigdi. I nemoj ići izvan svojih sposobnosti. I nije cilj uvijek nešto osvojiti, popeti neki vrh ili xy stazu.

A ono što sam naučila iz Bijelih stijena je da ako već idem u neko novo područje sama, bez vodiča, da bolje proučim stazu, pročitam oznake težine staze, da ne žurim naslipo samo zato jer je nešto lipo i mora se obići. 
Ali naučila sam i da sam jaka, izdržljiva, spretna i snalažljiva. I da bi opet na Bijele stijene, samo ovaj put iskusnija.

Fala Bijelim stijenama na novoj životnoj lekciji. 

  08.04.2024, 08:00

  Martina Ristić Stipandžija