Najduži produženi vikend u godini prilika je za ispunjenje kompliciranih planinarskih ideja. I dok svi rade upravo to i šetaju po planinama od Velebita do Austrije, ja kući zabavljam svojih dvoje djece te još ponekim dodatnim. Imam plan za neki polu-dvodnevni izlet sa suprugom na Šator planinu zadnja dva dana slavnog vikenda, međutim kako tih prvih par dana prolazi tako mi se sve nekako čini da mi ipak treba malo više adrenalinske atrakcije te se u tom mom planiranju sjetim ferate na Prenjski vrh Osobac. Napravljena je prije par godina od strane Planinarskog Saveza BIH i trebala biti službeno otvorena 2018. godine, međutim nakon zime zbog oštećenja i diskusija o kvaliteti materijala izrade Savez BIH se oglasio da nije spremna za upotrebu i na tome je ostalo i danas. Bila mi je velika želja posjetiti je ove godine nakon što dođem do informacija da je prohodna. Razmišljajući o njoj utipkam u internet tražilicu i pronađem slike uspona stare par dana od kolega planinara u BIH. Odmah pada u vodu prvotni plan o tom laganom izletu na Šator i već planiram rutu vožnje i proučavam staze na Prenju dok čekam odgovor od kolega iz BIH o detaljnom stanju ferate. Naravno da u malo više od dan i pol koliko imamo mogućnost djecu ostaviti bakama, vožnja do Prenja i uspon su itekako naporni odnosno šteta je toliko voziti za tako malo vremena, ali tako je kako je i bolje tako nego nikako. Muža ne treba nagovarati, kaže radije će se voziti duplo radi ferate nego radi "običnog" izleta.
U podne krećemo iz Šibenika preko Blidinja da bi se spustili u Jablanicu te vozimo uz Ramsko jezero prema Konjicu. Nisam se nikad prije vozila cestom iza Blidinja i ne mogu se načuditi od ljepote tog jezera. Slavna turistička destinacija Bledsko jezero u Sloveniji je jedno veliko ništa prema ovoj ljepoti ovdje u Bosni. U Konjicu skrećemo uzbrdo prema Boračkom jezeru pa negdje prije samog jezera desno skrećemo na makadam kojim vozimo nekih 9 km do Crnog polja. Strahovala sam u kakvom će stanju biti makadam s obzirom da se savjetuje samo terenskim vozilima ići uzbrdo. Druga ruta iz Konjićke bijele gdje je pristup puno bolji nam nije bila moguća jer radnim danom na toj ruti se rade testiranja municije i prolaz nije dozvoljen. Preznojila sam se ali nije bilo toliko strašno s obzirom da nas je u mojoj najdražoj Daciji samo dvoje a i nešto je malo viša od prosječnog osobnog automobila. U 17:00 krećemo na uspon prema planinarskom skloništu Jezerce. Kako očekujem gužvu u skloništu a i s obzirom da nisam bila sigurno koliko vremenski će nam trajati vožnja i dali ćemo uopće moći pristupiti autom do Crnog polja, nosili smo šator da u slučaju potrebe možemo prenoćiti bilo gdje.
Negdje oko 8 dolazimo u predivno malo sklonište gdje nas je dočekala magla, naš daljnji suputnik. Kroz maglu odjekuju detonacije iz Konjičke bijele. Ne znam zašto ali osjećam se kao u nekom partizanskom filmu na prvoj liniji bojišnice. U skloništu je 4 turista i već spavaju pa se odlučujemo spavati u šatoru da ih ne uznemiravamo. Magla je sve veća i ne vidi se više prst pred nosom. U nekom trenutku prije nego sam zaspala ispred šatora je iz magle izišla neka velika divlja životinja i vjerojatno se prestrašila i potrčala nizbrdo rušeći kamenje pod sobom. Jasno nam je bilo da je nešto veliko i nije mi bilo svejedno izići van jer se vidi doslovno metar ispred očiju. Trebalo je vremena za ponovno opustim i zaspem pa tako da se nisam baš naspavala kako sam planirala.
Ujutro na naše razočaranje magla se nije digla a nije baš ni izgledalo da bi mogla kroz neko skoro vrijeme. Mario je spreman vratiti se nazad jer mu se ne da ići na feratu ako se baš ništa ne vidi, međutim ja sam spremna ako ništa drugo onda odraditi "trening". Ono što je najbitnije imam pripremljenu gps navigaciju za kretanje, inače ne bi ni razmišljala da igdje idemo dalje kroz takvu maglu.
Krećemo oko 7 prema ulazu u feratu i ostavljamo dobar dio stvari u skloništu kako bi nam bio uspon lakši. Teren je izrazito vlažan zbog magle i definitivno nisam oduševljena baš ničim u tom trenu s obzirom da znam da neće biti lako penjati po mokrim stijenama. Na stazi prema prijevoju Skok (treba paziti kraj skloništa jer staza u ovom pravcu nije jasno označena) je skretanje oštro uzbrdo na ulaz na feratu. Navlačimo opremu za ferate i krećemo u stijenu vertikalno po stepenicama i klinovima. Pazimo svaki korak jer nemamo dobar "grip" na nogama zbog velike vlage. Brzo se dižemo u visinu ali nažalost pogled nemamo nikakav jer magla je i dalje gusta međutim s većom visinom i vjetar jača pa je time stijena u drugoj polovici ferate suha što nam olakšava napredovanje. Kao što su mi i rekli planinari iz BIH, ferata je sve samo ne turistička. Sajle su dobre, kvalitetne i efikasno postavljene međutim klinovi i stepenice su zahrđale i na nekim mjestima klimavi, ali nigdje ne predstavljaju značajan rizik. Stijena je krušljiva pa treba jako jako puno paziti da se ne odgurne kamenje na penjača ispod. Ni u ludilu ne bi preporučila nikom da ulazi bez kacige.
Negdje na zadnjoj trećini uspona počeli su se oblaci razilaziti na jugoistoku. Zbog velikog zračnog strujanja u prilici smo uživati u dramatičnoj igri magle i vjetra te čak i ponekim sunčevim zrakama. Cjelokupna ferata je kondicijski zahtjevna (nešto manje od 600m nadmorske visine se svlada u ferati) i premda sam u relativno dobroj formi priznajem sama sebi da se veselim kad će kraj, ionako nisam nikad mislila da ću to reći za neku feratu. Nakon kratkog predaha na vrhu krećemo nizbrdo s druge strane po markiranoj stazi kako bi se vratili kružno na PS jezerce pokupiti stvari. Cijeli krug nam je trajao cca 5 sati s tim da nismo radili nikakve velike pauze. Uspon po ferati je cca 3 sata + 2 sata pristupa i spusta nazad na sklonište. Na skloništu se zadržavamo kratko i idemo brzim korakom nazad na Crno polje s obzirom da imamo još puno sati vožnje a i trebamo skupiti djecu u neku pristojnu uru da nam bake ne bi dale otkaz. Za nekih 2 sata smo nazad kraj auta i krećemo makadamom nizbrdo nazad prema Blidinju kako bi nešto i prigrizli (kako proći a ne stati u Hajdučke vrleti).
Samo jednom dosad sam bila na Prenju i to u zimskim uvjetima kada sam bila očarana ljepotom. Sad više ne znam ni kojim riječima opisati ovaj doživljaj u ljetno doba i nadam se da neće proći puno vremena do sljedeće posjete nekim drugim Prenjskim vrhovima. Veliko hvala planinarima koji su uložili vrijeme u postavljanje ferate kako bi nam omogućili ovakve avanture!
08.07.2019, 08:36
Jelena Radnić Morić
