HPK Sv. Mihovil bacio se u provedbu prve Više planinarske škole! Napokon službeno imamo službenu obuku za planinare koji žele znati više o kretanju u snježnim i zimskim uvjetima. Škola se provodi po pravilniku HPS-a te se upisalo 12 planinara, koji je i maksimalan broj za ovu školu.
Uvod
Piše Antonia Viljac
HPK Sv. Mihovil bacio se u provedbu prve Više planinarske škole! Napokon službeno imamo službenu obuku za planinare koji žele znati više o kretanju u snježnim i zimskim uvjetima. Škola se provodi po pravilniku HPS-a te se upisalo 12 planinara, koji je i maksimalan broj za ovu školu.
Organizacije i provedbe VPŠ uhvatila sam se ja kao vodič B standarda. Osim okupljanja kvalitetnih instruktora, predavača, vodiča, članova HGSS-a, trebalo je napraviti okvirni plan izleta i vježbi, što mi je zadalo podosta muke jer će škola trajati 12 mjeseci. Zovi Bockovca za ferate, zovi Lovrinovića za tehnike, kolege iz HGSS-a su za presjeke i trojčeke, dogovori se s instruktorima za ledenjačke vježbe ... bilo je tu dosta poziva, poruka, pregovora, razmjene ideja i slušanja savjeta od nekih koji se već ovakve škole provodili. Situacija je pomalo simpatična jer sam u isto vrijeme voditeljica škole i polaznica! Pokušati ćemo što više iskoristiti blizinu BiH planina, jer se snijeg dosta dugo zadrži. Kad sam čula informaciju da u zagrebačkim školama znaju imati čak 16 vježbi „usuho“ na popularnoj Žici ili u Tunelu, malo sam se zamislila. Pa da, s obzirom kakav je ispit i što se sve od polaznika traži, morat ćemo stisnit i dosta vježbati sidrišta, absajl, tehnike podizanja i spuštanja i svašta nešto zanimljivo što se preklapa s alpinizmom, a treba i visokogorcima. Yes, odlično! Čekaju nas i ture u visoka gorja, od Grossvenedigera do Breithorna, pohoditi ćemo ferate, nabijati kondiciju na izletima, puno toga naučiti i dobro se podružiti. Ekipa koja se prijavila uglavnom iza sebe već ima uspone po Alpama, u Južnoj Americi, Aziji, završene alpinsitičke, penjačke i speleo škole... Nije naodmet usavršavanje i nadogradnja znanja, zato škole i postoje.
Da ne duljim, evo zapisi naših izleta i vježbi!
_________________________________________
1. Izlet Više planinarske škole
Piše: Paško Duilo
Vrdovo - Jančija glavica
Krenili smo iz Vrdova, od planinarske kuće “Sveti Jakov”, a plan je bia doći do prvog sniga na strmini te vježbati stavljati i skidati dereze, te vježbe pada i klizanja niz padinu sa zaustavljanjem pomoću cepina.
Vrime je bilo odlično, ali snijega nije bilo baš u željenim količinama.
Stavljale su se derze i hodalo se u njima, a marenda je bila podno vrha Jančija glavica na 1532mnv.
Ruta je vrhunska i cilim putem se pružaju prekrasni vidici, na vrhove Troglav, Duvjakušu, Svilaju...
Sve u svemu jako lip dan, napravilo se 18km, a cilin putem nas je pratia jedan lovački pas, pet srna i jedan zec :)
Čeka nas jos puno uspona na školi i nadamo se lipog vrimena!
_________________________________________________
2. Izlet
Piše: Mirna Stošić
Izlet na Velebit – zimska avantura s burom
Nedjelja u 7:00 – okupljanje na Šubićevcu. Stigli smo na vrijeme i spremno čekali ostatak (pomalo mamurne) ekipe. Plan je bio otići na Sveto Brdo s Libinja i malo se “bacati po snijegu”, ali Velebit je, kao i uvijek, imao svoje mišljenje o našim planovima.
Majstorskom cestom prošli smo Tulove grede, gdje je cesta postala neprohodna zbog snježnog zapuha. Tu smo morali odustati od prvotne ideje. Spustili smo se do crkvice na Majstorskoj cesti i skovali novi plan. Nakon kratkog vijećanja zaključili smo da su nam Vilinski kukovi najbliža i najizvedivija opcija.
Preko Zatona Obrovačkog stigli smo do Milankove kose, odnosno zaseoka Pećica. Ondje nas je dočekala prava velebitska dobrodošlica – bura koja nemilosrdno dere i nosi ledenu sitnu prašinu ravno u lice. Dok nas je vjetar tukao u prsa, mi smo strpljivo koračali velebitskim kršem. Tina i Leo izmjenjivali su se u vodstvu, tražeći najbolji prolaz prema cilju.
Preko Treništa i Rupa krenuli smo u smjeru Panoge, ali zbog jake bure odlučili smo skratiti uspon. Umjesto planirane rute, popeli smo se na kotu 1005 m n.v. To se pokazalo kao sasvim dobra, razumna planinarska odluka – Velebit se ne pobjeđuje tvrdoglavošću nego prilagodbom.
Kružnom rutom krenuli smo natrag, ponovno prošli kraj Mameta ispod Razovog kuka i makadamom se vratili prema početnoj točki. Nakon ukupno 5 i pol sati hoda stigli smo do automobila, ugodno umorni, dobro ispuhani i puni dojmova.
Izlet smo, kako i priliči, završili kod Minje uz divljač i čašicu razgovora – jer nijedan planinarski dan nije potpun bez dobre hrane, topline i prepričavanja “kako je bura skoro odnijela pola ekipe”.
Velebit nas opet nije pustio gdje smo naumili, ali nam je dao točno ono po što smo došli.
____________________________________________________
Vježba
Piše: Lucija Antić
I tako… sretna ja što je počela još jedna školica… jojjj što volim te škole.. em dobra ekipa, em svašta nešto novo za naučiti i ponoviti ono što sam i nisam zaboravila :D ..
Vikend škole je po planu bila Čvrsnica. Čistim gusti raspored od radnog tjedan da što prije u petak sidnem u auto, upalim staro Zabranjeno pušenje (mjuza za ić u BIH) i put Duvna u Prodex, opremiti spizu i sisti na kaFu. Nisam stigla ni viditi prognozu, kad ono u grupi stiže poruka o promjeni plana. Malo tužna, al ajde..nećemo siliti.
Učiteljica poslala u grupu: Petak 13. Ledenjaci gost predavač 18h. Subota vježba Šubićevac. Mislim se.. nije Čvrsnica, al bar ću se naspavati za vikend.
Petak 13, nešto malo posli 17h krenulo predavanje. Gost predavač Marko Naglić, član PDS Velebit inače vrstan visokogorac (manje bitna stvar :D, bitnija info je da je šibenski zet pa će nam sigurno opet doći nešto novo pokazati). Moram reći da odavno nisam bila na tako dobrom školskom satu. Tema odlična, a čovjek još bolje o istoj priča. Kretanje po ledenjaku, s naglaskom na tehnike spašavanja i samospašavanja osoba koje su pale u pukotine.
Subota, praktični dio, odrađena je na relativno suhom poligonu. U prvom dijelu fokus je bio na pravilnom formiranju naveze i kretanju u istoj, zatim na simulaciji izvlačenja unesrećenog člana. Vježbali smo postupak spašavanja primjenom različitih sistema kao što su: Z sistem – Sv. Bernard, Drop C sistem i Drop Z sistem. U drugom dijelu vježbe radili smo na tehnici samospašavanja, uključujući prusiciranje po užetu, te praktičnu primjenu reversa i micro traxiona u svrhu jednostavnijeg napredovanja po užetu.
Nakon vježbe, naravno zaslužena piva u Pub 022.
Sve u svemu, baš lipi i poučni vikend. Puno smo toga usvojili, lipo se podružili, a našem „poučivaču“ Marku jedno veliko HVALA i da nam ponovno dođe i nešto novo nas nauči.
__________________________________________________
3. Izlet
Piše: Antonia Viljac
Park prirode Blidinje: pravi zimski uspon + vježba
Planinarska kuća Munika – rezervirana samo za nas. Lokacija više nego idealna jer se ipak radi o Čvrsnici i Vranu, to su planine koje su idealni poligon za zimske vježbe, turno i planinarske ture, uživanje u prirodi i bjelini koja ponekad zaslijepljuje. Skupila se super ekipa, miks starijih iskusnijih, mlađih na dobrom putu za to postati, a neki su bili samo gosti i puno uživali. U petak standardno okupljanje oko drvenog stola, vade se naresci, panceta, sirevi, vino .... dok žvačemo radimo plan za sutra i odlučujemo krenuti na Vran. Noć je neprospavana zbog junačkog hrkačkog zbora naših članova. Nalazimo se s Alom i Belom u Hajdučkim vrletima na borovači, a ionako nam je tu početna točka uspona. Hrabro krećemo po lipom vremenu, no kako se više uspinjemo, tako počinjemo stavljati zimsku opremu. Kad smo izašli iz šume, eto nas na savršeno bijelim padinama, vitar se pojačava, a mi na mekanom snijegu koji je idealan za krpljarenje. Nekima je prvi put da ih koriste i vidno su oduševljeni, visokim glasićem izjavljuju riječi oduševljenja kako uopće nije naporno hodati u krpljama. Što se više dižemo, vidljivost se smanjuje, puše jako. Susrećemo 3,4 turno skijaša i jednog boredera, a kako saznajemo iz kratke ćakule, to su naše kolege iz PD Paklenica. Oni su odustali od uspona, jer je padina poleđena, nemaju svi opremu i nisu htjeli forsirati vrh u takvim uvjetima. Pametno, bravo! Mi smo se prebacili iz krplji i štapova u dereze i cepin.
Bez problema po tragu izlazimo na vrh – svi! O, kako dobro! Krenuli smo jako brzo nazad, da nas ne odnese vitar, ali onda, poklon. Smiruje se vrime, nebo se otvara, Čvrsnica preko puta izvirje, sunce se lagano probija. Zamislite 10-15 planinara razasutih po padinama kako stoje i oduševljeno gledaju oko sebe, eto tako nam je. U parr navrata sam mislila da će mi srce iskočiti od sriće. Dosta melodrame. Nastavljamo nizbrdo, pa redom opet iz derezakrplje, iz krplje u šumu i eto nas opet u Vrletima na borovači. Juhe, meso, salate, kolači, vino pive – sve je to zasluženo nakon predivnog zimskog uspona. Naša Anka se skompala sa ekipom do nas, slavilisu rođendan. Da skratim, ostavili su nam cijelu tortu od pistacija. Hvala njima i njoj! Nakon druge neprospavane noći, igrom slučaja svi zaboravismo čepiće za uši, ujutro imamo vježbe sa strane ski staze. Radili smo absajl i sidrišta. Ekipa vidno napreduje i počeli su paziti na detalje. Odličan vikend, nadasve ispunjen!
________________________________________________
4. Izlet
Piše: Ivana Cigić
Čvrsnica 14. - 15. 03. 2026.
Voditelji škole Leo i Antonija odlučuju da ćemo jednu od zadnjih tura ove zimske sezone provesti na Čvrsnici. Subota, 6.45h, u prohladno jutro stojim sa brdom opreme i čekam Mirnu i Gverića na naplatnim kućicama. Slažemo sve stvari kao da igramo tetris. Sljedeće stajanje Tomislavgrad, kava i sastajanje sa ostatkom ekipe, Antonija,Leo, Tina i Anka (partizanka). Iza kave se mora popiti i rakija, i to borovička u Hajdučkim vrletima. E, sad smo zagrijani i spremni za uspon.
Početna točka ture je u selu Bare, ispod južnih obronaka Čvrsnice, vadi se oprema iz prepunih gepeka te se suočavamo sa stvarnošću i preteškim ruksacima. Leo vodi grupu oštro uzbrdo i nakon pola sata hoda stižemo do snijega. Vrlo brzo smo počeli propadati kroz klekovinu i mokri snijeg. Nakon skoro 2 sata borbe i muke sa takvim uvjetima dolazimo na malo čvršći snijeg. Upravo kad smo počeli uživati u snježnim padinama i bjelini začujemo nepoznate zvukove, prva pomisao je medvjed. Antonija i Anka nas upozoravaju da su imali slično iskustvo na Velebitu. Na svu sreću radilo se o motornim sanjkama, nema opasnosti od medvjeda. Napokon dolazimo do skloništa, palimo vatru u peći, nastojimo se ugrijati i osušiti. Svi nešto kombiniramo sa opremom kako bi se što bolje ugrijali. Tako smo stavljali rukavice na noge, asto foliju o
motali na suhe čarape pa u mokre gojze, samo da možeš otići na wc. Svi naši „izumi“ su više služili za zafrkanciju i smijeh . U takvom raspoloženju večeramo i dogovaramo raspored za spavanje.
Ujutro se vremenski uvjeti pogoršavaju pa voditelji odlučuju da ne idemo na vrh Pločno nego se spuštamo 200m niže od skloništa gdje nalazimo vrtaču u kojoj vježbamo zimske tehnike. Na padinama radimo sidrišta u snijegu od cepina i klinova čak i sa DMM deadmanom, radimo abseil, kopaju se vučje jame. Leo radi lavinski presjek snijega te smo svi fascinirani raznim slojevima snijega i leda. Nakon 3 sata provedena u vježbanju i ponavljanju spremamo opremu i spuštamo se u smjeru Bara. Turu završavamo, a di drugo, nego u Hajdučkim vrletima na zasluženom obilatom ručku.
Predivan vikend uz odličnu ekipu ispunjen zafkancijom, smijehom, umorom i učenjem.
___________________________________________________
5. Izlet
Piše: Nina Živković
Nismo se dovoljno skvasili
Maca je udomljena i sretna u Njemačkoj, svaki dan mi pristižu sličice sretnog života iz Zapadne Europe, pa konačno mogu postati pravi školarac ove škole koja traje ko trudnoća jedne slonice. Uputili smo se u petak nakon posla i to baš zgodno, s Prominskim kombijem (hvala Ivani), koji je za razliku od Mihovilskog prvi razred, ima i klimu i možeš i siceve malo pomicati. Luksuz. No najveći je luksuz kombija zapravo ekipa koja je cijela na okupu i možeš spavati, jesti, popiti nešto, slušati Anku i pokušati ne umirati od smijeha ili samo zuriti kroz prozor. U kombiju smo Viljčevi (Leo nemoj zamjeriti) na zadnjem sicu (da se mogu ljubiti kad im dosadimo), nas tri gracije (Anka, Tina i ja) i naši piloti i kopiloti Ivana i Paško. Luka je negdje polugol u sedlu svog motora, njemu je sam odlazak od male bebe dovoljan odmor (pretpostavljam). Trebalo nam je dobrih 6 sati, ako ne i više do kampa Špik. Špik jer kad otvoriš oči prvo što ugledaš iz šatora je taj impozantni vrh. Ne toliko visok, koliko špicast i zanimljiv i moja tiha patnja još od prije nekog ljeta. Znam da su ga i ovi naši zimi penjali i popeli, mene nikako da dopadne. Neće ni ovaj put, što je možda i bolje, jer mi je kondicija od Baldekina do Suda maksimum. Škola je to i ovaj put kako bi naša voditeljica rekla imamo program, pa su nam to sada bili osigurani planinarski putevi, ferate, sistemi i šta ja znam šta više, učiti ću u veljači, trenutno je dovoljno da sam očima upamtila. Uglavnom naš je vodič za vikend bio Željko Bockovac Bocko, on ima i one dodatne standarde iz HPS-ove abecede pa osim što nas je učio ko male pačiće pored Save ispod stabla, još nas je i poveo na dvije preslatke ferate, taman po mom guštu. Tamo nam je pokazivao i momčadske i ine sisteme, no ono što je mene ostavilo bez daha (osim što sam otrovna pušačica) je ferata Hvadnik. To je jedan bombon slatki koji ide kroz kanal jednog potoka. Sajle koje idu s jedne na drugu stranu kanjona, debeli hlad, bistra voda, gazanje kroz potočno kamenje, sama milina. Gledam gdje smo i ne vjerujem. Uživali smo svi od prvog do zadnjeg u svakom trenutku. Prošla sam ih puno, ali ova ferata mi je TOP! Čak i nije bila tako lagana kako sam očekivala (Luca mi je rekla tako, no nakon zimskog Špika, ovo je sigurno desert) jer je izlizana i noge su mi znale po nekoliko puta proklizati pa sam se podizala na ruke (vjerujem i ostali), no sve u svemu njene su ocjene B/C, a ja joj dajem čistu peticu. I šećer za kraj, na izlazu te dočeka mali planinarski objekt u kojem možeš pojesti slatko, popiti pivo i leći nasred livade s pogledom gdje, pa na Špik naravno. Prvo ovogodišnje kupanje palo je u Savi ob nečemu koja teče pored kampa. Sigurnih 13 stupnjeva, dovoljno da vrati život.
Bocko se brzo uklopio s nama školarcima, pa nam je ponudio da idemo na lagani izletić do Belopeških jezera i to u Italiju. Rekao bi čovjek, što ste vi prošli država u to malo vremena, ali to je ta slovenska Tromilja, sve ti je na 10 minuta, Italija i Austrija. Belopeška sam jezera gledala s divljenjem kad smo penjali Mangart i stvarno su krasna, ali nas je toliko oprala glad, da je ta šetnja bila više cross da stignemo što prije u kombi pa po spizu. Nisam neka u recenziji restorana, ali plata od skoro 2 metra puna mesa i priloga, ali stvarno dobrog mesa, zaslužuje da bude u tekstu. I onda nas je skoro skvasilo, ali nije. Iako je o kvašenju cijelo vrijeme riječ, slavljenici Anki kiša je dozvolila da puše svjećice, da joj se opjeva pjesmica i da se nasmijemo za šta je sve sposobna. Jedino mi se čini da su joj ovi Slovenci malo pre hm uštogljeni ili finćukasti za ljudikanje. Spavali smo u šatorima pod kapima kiše i taj zvuk i najjaču tjeskobu razbije na komadiće.
U nedjelju nas je, osim povratka kući, čekala još jedna feratica kroz kanjon. Kraća i jednostavnija i meni manje lijepa, ali taman da se ne umorimo previše. Sad smo već iskusni i pičimo bez zastajkivanja, a voditeljica nam je obećala i posjet Muzeju planinarstva. Super mjesto za posjetiti za sve ljubitelje ovih aktivnosti, a ja uvijek najviše volim gledati odjeću u kojoj su oni penjali osam tisućnjake i divim se toj nekadašnjoj hrabrosti, odvažnosti i snazi volje. Moja odjeća više nije M i to sam naučila u Sloveniji, divan suvenir iz muzeja koji će dopasti nekom tanjem.
Konačno sam opet školarka, sad mogu sa školskim kolegama i u Alpe i na ledenjake i di god, samo je šteta da je ova lipa Slovenija ipak daleko i da je bolje ako se ima bar još jedan/dva dana.
12.06.2026, 11:07
Nina Živković; Antonia Viljac, Paško Duilo, Mirna Stošić; Lucija Antić; Ivana Cigić
