28.12.25. u 07:07h iz Šibenika, sa Šubićevca, krenuo je konvoj auta prema Omišu.
28.12.25. u 07:07h iz Šibenika, sa Šubićevca, krenuo je konvoj auta prema Omišu.
Kako je Filip u savršenom omjeru vremena i potrebnog hoda 'nacrtao' svoj prvi vodički službeni izlet na Omišku Dinaru, vjerojatno ni sam više ne bi tako dobro sve odmjerio da u danu već poodmaklog prosinca proskakućemo 12-estak km gori-doli po jednoj od najpopularnijih planinarskih destinacija i obigramo toliko znakovitih mjesta.
28.12.25. u 07:07h iz Šibenika, sa Šubićevca, krenuo je konvoj auta prema Omišu. Užitak je bila vožnja gledajući kako se budi dan. Po dolasku smo se okrijepili u kafiću i proćaskali čekajući da nam se priključe planinari iz Splita kako bi zajedno započeli izlet.
Planirano vrijeme za početak izleta 09:30h je ispoštovano. Podašpilje, preraspored auta, prebrojavanje do broja 24 (ja bila 13-esta) te prije pokreta poslušali uvodnu riječ voditelja o planu i programu detox izleta kao i pravima s obavezama za danas.
O ho hooo...pomalo je ledenkasto, burin je, sunce se razljenilo u buđenju te je dobro ostati ovako 'slojevit' neko vrijeme, ali ćutim brzo svlačenje.
Pomalo uzbrdo, staza perfektna, ćaskamo o vremenu za nama, gledamo u stazu pred nama koja nas vijugavo dovede do Lovačke kuće u kojoj su sigurno spremljene mnoge lovačke priče, a nama taman vrime od svlačenja, iako je Filip rekao da je staza lagana.
Idemo dalje po lijepo uređenoj stazi, blagim usponom po kamenjaru, slijedimo markacije do zaravni podno vrha Kula (Imber) okruženoj grebenima koji mame na fotkanje. Očarava pogled na pučinu prema doli, ali dah se zaustavlja pri pogledu prema gori, na vrhu brda viri Križ!
"...pa je l' mi gazimo k njemu?! ....otelo mi se, a Ljilja će za mnom ono potiho :"da, daa, sigurno ....", a ja glasno razmišljam ..."a dobro, a kako, a valjda nekako."
Ma, opusti se i uživaj, Filip zna.
Korak tamo, korak amo i za malo vremena ukazala se kuća koja mami osjetila mirisa i sluha.
'Luda kuća', divota, ali idemo mi dalje, iza kuće pa strmijim usponom kroz kamenjar po kamenim gromadama, ima mjestimice i konop za pridržavanje, K2 lagana staza.
Zanimljivo, ali ne traje dugo.
Izlaskom na vrh dan nas je darovao jednim od najljepših vidika sa srednjodalmatinskih planina. Neometan pogled seže do Biokova, Mosora, Omiša, ušća Cetine, Poljičke planine, na morsku pučinu sve do Brača.
Divota.
Slijedi leškarenje, hranjenje, uživanje u neuhvatljivim pogledima na sve strane gdje je najveći problem fotkanje jer svaki kadar je boji.
Uspjeli smo brzo potrošiti vrime koje smo dobili na ovoj centralnoj poziciji, još zajednička fotka, ona vesela kod drvenog križa i gutljaj višnjevače za dobo sutra i napuštamo ovu ljepotu.
Istom stazom strmo nizbrdo pridržavajući se za konope pa preko i uz rječicu do kuće, Lude kuće, planinarskog skloništa u kojem i oko kojeg sve pršti od omamljivih mirisa šta hrane šta glazbenih hitova novog doba.
Brzo bi se mi uklopili u taj štimung, ali moramo dalje, lako je njima, oni nemaju vodiča.
Veselim korakom nastavili smo šuškati po stazi od suhog lišća vjerojatno opalog sa velikog, širokog, razgranatog divovskog gorostasa hrasta, kažu starog 300 godina. Obgrlili smo ga ne bi li osjetili energiju koja izbija iz dubina pa seže do ne neslućenih visina. Skora da smo i njega penjali, ali protokol nije dozvolio te smo nastavili pjevušeći do sela Čečuci. Eto, taman je vrime da dokrajčimo one ostatke slatkiša i višnjevaču i ako je još šta ostalo prije nastavka cupkanja na Forticu.
E, onu tamo kulu na vr' brda...a muko majke kako se uzverati do gori, a dana ima još malo!?
A mučim i čitam iste misli na licima koja se pogledavaju, ali Filip zna. "Možemo mi to", prolomi se glas ... "jer i gori čuči poklon ovog dana samo za nas".
Divno.
Da li je ovo najljepši zalazak sunca koji je uz dovoljno strpljenja priuštio fotkanje za pamćenje i na 'užarenom' podiju vrha kule izmamio plesne korake Bachate naših voditelja i simptomatično dijeljenje Merci čokoladica našeg Roška, da li je ovo ta točka na 'i'.
Još nam je ostalo toliko dana da se spustimo do Omiša niz pomalo siparnu stazu s koje se vidi kao da se smije Poljička planina koju smo nedavno pohodili sa vodičicom Antonijom, današnjom metlom.
Mic po mic i eto nas nadomak odredištu, omiškoj adventuri.
Sve je u ritmu muzike za ples i mirisu cimeta i kuhanog alkohola.
Uh, uklopili se mi za čas i eto ti nas, mo'š s nama di o'š kad znaš.
Srića da nije bilo više dana jer 'ko zna šta bi još Filip nacrta', a ovako je to bio brzi vrhunski detox.
U iščekivanju novog resetiranja veliki pozdrav cilom društvu i voditeljima.
31.12.2025, 07:11
Duška Panjkota
