Antonio je sve pripremija. Smještaj, orare trajekta, cijene autoputa...do tih je detalja iša da nam olakša, samo šta nas nije na krkače na otok ponija. Bravo za našeg vodiča, simpatičan čovik, strpljiv prije svega šta i triba bit za nas 34 različite duše.
Dogovor je pa....idemo...nas 4.napokon smo se zbrojili da u isto vrime negdi odemo...čudo jedno...
Čekaju nas Cres- Lošinj i planinari naši, (ne)ozbiljna neka garda.
Antonio je sve pripremija. Smještaj, orare trajekta, cijene autoputa...do tih je detalja iša da nam olakša, samo šta nas nije na krkače na otok ponija. Bravo za našeg vodiča, simpatičan čovik, strpljiv prije svega šta i triba bit za nas 34 različite duše.
Doša je i dan D. Dio ekipe ukrca se još u prijepodnevne trajekte pa su imali priliku po dolasku na Cres i Lošinj, razgledati mista ko šta su Lubenice, Osor, Mali i Veli Lošinj...Stizale su puno lipe fotografije u wappgrupu, pa je nekolicina nas, koji su se zbog obaveza morali ukrcat u popodnevne trajkte,imala šta ćiriti puten.
Nakon 4 sata 'vesele' vožnje, dva pogrešna skretanja,gatanja iz 'Smokija' oćemo li stići na brod, zazivanja raznih svetaca i najčešće spominjane nebeske matere, domogli smo se pristaništa Valbisk i sretno se prebacili sa Krka.
Nakon sat vožnje preko Cresa stigli smo i do Nerezina, gdje smo se nabrzinu 'pobacali' po apartmanima. Malo mistašce sa oko 350 stanovnika i desetak galebova po glavi. Prijatno i mirno. Mali dučan, otok sunčan,a di si stavila banane...?
A sad malo 'poučniji' dio teksta - da znate di ste bili ( ili bar ja jer iskreno nisan sve upamtila...al definitivno sam još jednom potvrdila da luk štiti od svakakvih nametnika, a poglavito bližnjih ).
Jutarnji start je bija žustar i junački smo nagazili...aj dobro evo sad zaozbiljno;
Startali smo ujutro prema prvom vrhu Osorčice. Sv.Mikula. Prvi vrh otočkog arhipelaga Hrvatske, koji je privukao i pažnju turista zbog jednostavnosti uspona i ljepote. Sa Mikule ( 557m )pogled puca prema otocima Susku i Unijama, a tu je i mala crkvica Sv.Nikole, koja je svojedobno utočište i zaklon od kiše, pa i nemilosrdnog sunca (ljeti),iako se na višim obroncima planine može pronaći nešto deblje ladovine ispod crnog graba koji je tu poprilično rasprostranjen. Osim crkvice tu je i nezaobilazni Hrvatski barjak te poučna tabla iz koje doznajemo da je najkraći put (kojeg smo prešli )do prvog vrha Osorčice (sv.Mikule ) građen od strane turističkog društva Lošinja. Ista garda tom je stazom povela, prijestolonasljednika Austrougarske, princa Rudolfa do idućeg i najvišeg vrha Osorčice ( Televrin 588m) pa je tako taj komad visinskoga tla po njemu dobio i ime: staza princa Rudolfa.
Hodajući dalje zapadnom stranom Lošinja, uživamo u pogledu na otoke i plavetnilo mora sa lijeve strane, dok sa desna, djelomično možemo razabrati i otok Cres.
Nakon nekih pola sata hoda jednostavnom stazom izbivamo na sjevernu stranu Lošinja. Tad masovno kreće navlačenje jaketa, jer unatoč ugodnoj vanjskoj temperaturi od nekih 15 ak stupnjeva, marčana bura na ovoj visini nije nimalo prijatan suputnik.
No isplatilo se... ručak u planinarskoj kući sv.Gaudent i kolektivno druženje nas Mihovilaca bija je više nego okrepljujući. Možemo reći da smo kvalitetno odradili 'zvonku i miomirisnu obranu' od svih mogućih nametnika i ostalih smetnji koji bi se narednu noć mogli nać na putu ka mirnome snu.
Naš spust prema Nerezinama nije bio posebno zahtjevan.Preko Tržića i Velikog Halmaca, štapovi su više služili ko stvar navike, a ne nužno pomagalo. Na istočnoj strani otoka hodali smo većinom kroz šumu hrasta crnike,pa nas je gotovo cijelim putem pratilo šuškanje njegova lišća pod nogama.
Burom ozareni i veseli stigli smo u Nerezine nakon 17 kilometara gaženja preko Osorčice koja zauzima gotovo cijeli sjeverni dio Lošinja između mjesta Osor (sjever) i Ćunski ( jug).
Kako je ko kasnije ispunija sebi ostatak dana....o tome neću posebno, rano se išlo leći to sigurno ( ha ha), jer ujutro nas je prije povratka čekala još jedna kraća tura, zeznutoga nagiba i to na otoku Cresu.
Naime vrh Sis ( čiji tlocrt podsjeća na isto to samo kad dodamo prvo slovo abecede na posljednje misto u riči) nalazi se iznad prijevoja Križići (371 m) na 639m. Ipak nije najviši vrh na otoku. Taj je nešto dalje, vrh Gorica i samo je 9 m viši od Sis-a.
Uspon je nešto zahtjevniji ( ne nama jer mi smo preiskusni i u vrhunskoj spremi) ,jer na dužini od malo više od kilometra ima skoro 300 m elevacije. No tu se našlo i nešto mazohista, koji vole kvalitetna 'mučenja' pa su dio dionice učinili dva puta. Vjerojatno jer su zaboravili zaključati auto. A ko će ga znati...možda rade i na 'liniji' jer ipak : lito ide mala, mala...
Penjući se prema vrhu uživamo u nezaboravnim prizorima na bjeloglave supove unatoč jakim udarima bure. Čini se da pticama nije smetala kao i nama. Naime, na Cresu se nalazi i ekoturističko odredište Belo, gdje je ujedno i posjetiteljski centar posvećen upravo ovom ptičijem gorostasu čije je bivanje u posljednjih 20-ak godina ugroženo.
Na vrhu Sis-a,kroz zaslužen odmor, doznajemo da su tu ostaci prapovijesne građevine sa koje se kontrolirao cijeli Riječki zaljev. Naravno da smo tu 'opalili' još jednu fotku, ovjenčanu zastavom nas Mihovilaca iako nas je bilo nešto manje nego na jučerašnjoj turi.
Poslije kraćeg odmora, spustili smo se 'leteći' ko bjeloglavi supovi, sretni i zadovoljni...neko na obrok, neko odma na trajekt...
Nezaboravno druženje zapečatirano na fotkama, u planinarskim knjižicama, našim srcima,tetivama i kukovima.
Hvala Antoniu na izvrsnoj turi, hvala svima na odličnom druženju, smijehu...
U isčekivanju nekih novih,skorašnjih avantura.
23.03.2026, 12:46
Ana Banana (Ana Korunić)
