Na povratku kući stali smo na pečenu teletinu s kunpirin. Znaš da je vrag odnija šalu ka Mate više nije tija pit' pivu dok ne dođe kuć. Došli smo kuć. Famozan osjećaj. Nekolicina nas stala pop't tu zadnju najslaju pivu. Pozdravili se do iduće avanture. Odjava.
Okupljanje je dogovoreno u 7:00h 19. lipnja 2025. na parkingu pokraj teniskih terena na Šubićevcu. Išli smo klubskim konbijen, Mate pricidnik vozija. Naptrpali smo puste arganje u konbi i išli skupit Anku Partizanku (koja je dan prije sišla s Ararata -najvišeg vrha Turske) na Meterzie tamo di oni Viking/Isus/Đingiskan, kako ga ko zove, prodaje čentrune i praske. Oko 9h smo u Gospiću pili kavu i pelinkovac i počeli javljati svojima najbližima da kako ćemo u iduća 4 dana boraviti pretežito u području bez signala. Na njihovu žalost i na našu radost. Oko 10:30h već pomalo u mučnini od vožnje (govorim u ime nas kojima bude muka, ne kontra vožnje) stigli smo na Štirovaću na izvor i umili se divnom, hladnom, slatkom, slobodnom izvorskom vodom. Gospićani koji su se tamo zatekli kao da su osjetili našu želučanu mučninu i ponudili nam friško izrezanu domaću slaninu i kulenovu seku i tako nam utažili izmučene i prazne želudce. Anka je to sve šnjiman organizirala i dogovorila i ispričala zatim smo se pozdravili i nastavili prema Mrkvištu gdje smo narednih dana i spavali. Tamo nas su nas dočekale 3-4 domaćice,jedna od njih u Batman majici ali bez Batmobil-a, bar nije bija parkiran isprid, zauzeli smo livu sobu (bez ikakvih političkih konotacija), složili stvari, vamo – tamo… Mislim da sam već tad prvi put zaspala (cca 1.5h). I to prije prvog uspona na obližnji Javornik, sva naredna 4 dana ću spavati kao mala beba i to na krevetu koji je čišći od friškog neutabanog sniga.
E, uglavnom onda smo ispenjali do Javornika čija staza započinje tik do Mrkvišta. Uspon je bio strm i kratak ali većinski u šumskom hladu. Zrak je bio predivan -liječi. Na povratku stali smo na vidikovac na okupljanje s leptirima. Meni se jedan uporno vraćao i nije hitno odletiti dalje, jedan jedini isti. Doša i vratija se 4-5 puta i osta na ruci i ne mrda. Na kraju sam ga nespretno preplašila dok sam stavljala ruksak pa sam se ostatak dana borila s grižnjom savijesti kako sam smotana. Nakon spuštanja Zrinko i Mate su radili gradele, igrala se trešeta, koju po ko zna koji put nisam naučila igrat, možda jednostavno nije suđeno…pivalo se s ekipom uz vatru dugo u noć.
Oko 6h Mate nas budi, a Antonija se teke ljuti jer nas budi za turu koja je uslijedila taj dan. Startali smo sa Lubenovca gdje su nas dočekali tata i beba kangalci. Antonija se zajubila skoro ih kući povela. Prolazimo kroz stado krava i teladi i nastavljamo putem prema Vratarskom kuku gdje se malo odmaramo i uživamo u pogledu na Hajdučke i Rožanske kukove. Slijedi ručak u šumarku ispod kleka. Dijelimo se u dvije grupe, jedna ide grebenom, a druga Matinim putem. Greben dug 1.3km prohodali smo za otprilike 2h usprkos sustretu s medom. Čulo se dahtanje koje je zvučalo kao da je u neposrednoj blizini, no to nije bilo tako, medo je bio daleko i čim nas je zapazio, prepao se više nego mi i dao petama vjetra. Nadamo se da sad u miru jede maline i da nas se više ne sjeća. Sišli smo na Premužićevu, odahnuli i krenuli nazad prema Lubenovcu i nazad na Mrkviše. Za večeru je gril, pivalo se i družilo oko vatre no ipak malo kraće nego prvi dan.
Dan treći. Penjemo se iz Dokozina plana na Šatorinu gdje uživamo u pitomoj stazi, a malo ispod vrha naišli smo na dobro mjesto za drugu hobitsku marendu i nakon marendavanja odlazimo prema Ograđenici. Iza skretanja za Matijevića brijeg pojavi se more na vidiku i pogled na Pag i Rab. Slikavanje na najjače. Duška je dobila divnu sliku u livadi među žutin cvitićima , svi smo se slikali u raznim kombinaicijama na nekoj stini iza se vidi more. Ludilo. Đurđica nas čeka u Mrkvištu napravila je najlipši ručak na svitu. Salate, bunceka svega čega. Nakon jela odlazimo na pivo i sir u Krasno, navečer opet druženje uz vatru. Težak život.
Dan četvrti. Konbijen iđemo u podnožje Bačić kuka. Puten gledamo i učimo koji se vrhovi i kukovi vide. Kružnom stazom penjemo se do Bačić kuka. Tik prije samog vrha odlučila sam da ga ovaj put ipak ne mogu popeti i da ću morat doć opet, ka budem malo smjelija. Ostali svi su popeli. Spušali smo se nekim siparom osjećala sam se kao Janica, predobar osjećaj. Ko nema za skijanje – preporučam. Na povratku kući stali smo na pečenu teletinu s kunpirin. Znaš da je vrag odnija šalu ka Mate više nije tija pit' pivu dok ne dođe kuć. Došli smo kuć. Famozan osjećaj. Nekolicina nas stala pop't tu zadnju najslaju pivu. Pozdravili se do iduće avanture. Odjava.
09.07.2025, 12:29
Mateja Baranović
