Planine su kao i ljudi i nijedna nije ista, a tek Velebit, zbog svoje veličine, poseban je i fascinantan u svakom svom dijelu te nije ni čudo da je još bečki dvor dao izgraditi put kroz kamene klisure kako bi spojio sjevernu i južnu Hrvatsku.
E baš tom majstorijom, Majstorskom cestom, Josipa Kajetana Knežića uputio se 41 Mihovilac, sa bazena u Crnici, u 06:30h 17.02.24.god. preko "Relaxa" u Obrovcu do Tulovih greda.
Cesta do zidanog burobrana, našeg parkirališta, s pravom je kulturno i povijesno dobro jer uživaš u panoramskom pogledu prema moru.
Odatle počinje naša avantura, isprva laganim koracima, a zurećim pogledima, da i ne ćutimo uspinjanje već koji sat dok ne počne ponestajati daha, da li zbog kondicije ili okruženja rekamanih kamenitih stijena, ne zna se.
I priča nama naš Mošo da nije ni čudo da je Velebit, a posebno ovo spektakularno mjesto Tulove grede bilo idealno za snimanje filmova o Winnetou.
I zbilja, nakon još kojeg kilometra hoda dolazimo do gorostasnih bijelih tornjeve tj."tula" u narodu znanih kao Tulove grede koje svojim čudnovatim oblicima izazivaju strahopoštovanje.
Ogladni čovik, šta od uzbuđenja, šta od okruženja i eto nas na travnatoj zaravni podno jednog grebena zvanog Dolac poda tulom. Uf, idealno za opružiti se i malo osvježiti, ali ne još baš i jesti jer pravi penjački izazov tek slijedi i ne bi trebali drobčići rasti.
Do vrha nema puno, nekih 300-tinjak metara, ali trebat će malo odvažnosti i spretnosti te je najbolje ostaviti štape i ruksake, umilnim glasom upozorava naša Tina, a bit će vam drago kad se uspravite na vrhu.
E, a sad nastupaš sam. Pentramo se po jedan po jedan, provlačimo se kroz pukotine između stijena pa se lagano spuštamo pa se ponovo penjemo pa se meškoljimo i utreso namiještamo, tražimo uporište za ruke i oslonac za noge, kao da sam čula Leov glas na penjalištu, a sajla za pridržati se je na oku, još samo koračić-dva i uspjehu nema kraja, ukazalo se plavetnilo iznad glava.
Mobiteli škljocaju, bit će fotkica, važni su to trenuci, jer 'ko zna kad ...
O ho hooo, evo nas skoro pa na vrhu, ali još jednu zaobljenu liticu valja proći, a ne smiješ spustiti pogled, a ekipa čeka, a Mošo ima i vadi klupsku zastavu jer smo mi neše ostavili u ruksaku, hi, iako je s ruke i državna, a Roškov dron zuji povrh glava iiii gotovooo, ovjekovječeno je.
Mihovilci i fenomenalna panorama.
Pojedinačnom fotkanju skoro pa nema kraja, ali nadolazi druga ekipa i moramo oslobađati položaj.
Slijedi Avantura silaska!
Četveronoške, a oslonac na guzu još je sigurniji, ma divno, a kome briga za gaće, ovo je mistično mjesto zmajevih jaja i velebitskih nevidljivih vila, a Crna kraljica je zarobljena u stijenama, a ne'š ti gaća.
Konačno dozvoljeno i hranjenje i uživanje i leškarenje i opet fotkavanje.
Gotovo je, a kao da smo tek došli.
Kružnom stazom krećemo spuštati se do mjesta polaska zaustavljajući se na mnoga spomen obilježja poginulim braniteljima Domovinskog rata.
"Relax" u Obrovcu čeka, platila je piva.
Emocije nastaju poslije.
19.02.2024, 20:06
Tekst: Duška Panjkota Foto: svako pomalo
