Biokovske vrhove planinari iz Hpk Sveti Mihovil (Šibenik), rijetko pohode. Možda je tome razlog udaljenost koja se treba preći od Šibenika do Makarske i povratak u istom danu. Izgradnjom Dalmatine, taj razlog definitivno otpada. To smo zaključili nakon što smo se tog lijepog zimskog jutra (27.01.13.), nakon ugodne vožnje od oko jedan i po sat našli u jednom od Makarskih kafića. U nekoliko vozila stiglo nas je čak 24.-oro.
Pogled na zasnježene, suncem okupane vrhove obećavao je da ćemo imati izlet za pamćenje. Cilj našeg pohoda je bio Biokovski vrh Šibenik (1467 m n/v).
Penjanje započinje iz zaseoka Baškovići, do kojeg smo stigli strmom asfaltiranom cestom iz centra Makarske. Staza je dobro uočljiva, dosta strma i prolazi kosinom koja je ne tako davno bila šumovita, ali je stradala u požaru(na nekadašnju šumu podsjeća toponim Miletića bor na mapi).
Put nas vodi prema okomitim liticama koje se doimaju kao kameni zid. Do tada nitko od prisutnih nije penjao tu stazu, pa samo iz opisa znamo da kroz te litice vodi nekadašnji karavanski put kojim se prevozilo i trgovalo sa unutrašnjosti. Taj dio se naziva Skaline i zaista je strm i zavojito usječen u stijeni. Kažu da su se magarcima i mazgama povezivale oči da bi lakše prošle taj predio.
Konfiguracija terena je takva da je čelo kolone nestajalo u stijeni podno Skalina, dok je začelje tek izbijalo iz šumovitog dijela podno litica. Trebalo je paziti da se ne bi odlomio koji kamen i ugrozio one ispod. Zaista se treba diviti našim precima koji su tim putem vodili konje ili ovce.
Podno Malog Borovca staza zalazi u šumu i vodi prema Velikom Borovcu. Zadnji pogledi unazad, prema Makarskoj i moru su sa te visine impresivni. Snijega je napadalo puno, mekan je pa nam to počinje stvarati probleme u kretanju. Marke su slabo uočljive, rijetke su pa često zastajkujemo. Ipak izbijanjem iz šume ispred nas se otvara pogled na brežuljke pune snijega. Staza više nije vidljiva jer su marke pokrivene dubokim snijegom.
Procjenjujemo da je naš cilj, vrh Šibenik ono brdo s lijeve strane, do kojeg je nama nemoguće doći zbog dubokog snijega. Zato zastajemo na maloj zaravni povrh Prasinog doca, skidamo ruksake, i predajemo se uživanju u ljepotama koje nas okružuju. Nas nekoliko se odlučujemo popeti na najbliži vrh sa kojeg puca pogled na Svetog Juru, najviši vrh Biokova. To smo i ostvarili, a za nama je krenulo još kolega, tako da nas se na tom bezimenom vrhu(1509 m) uskoro skupilo desetak.
Nismo se popeli na Šibenik, ali nismo bili nezadovoljni ostvarenim, uživali smo u predivnom danu na visinama do kojih nije lako doći, a vjerujem da ćemo već ovog proljeća ponovo na Biokovo. Tako smo se bar dogovorili na povratku, ispijajući piće na prekrasnoj Makarskoj rivi.
21.03.2013, 15:39
Neven Magazin
