Babićko jezero se nalazi između planina Poštak u RH i Ilice u BiH. Teritorijalno pripada Hrvatskoj, a od granice sa BiH je udaljeno tek koji kilometar.Do jezera se može doći iz više pravaca. Najlakše je doći automobilom iz pravca Strmice (Knin), ili od Gračaca ili Srba, pri čemu treba prelaziti međunarodnu granicu. Dvanaest planinara iz Hpk S. Mihovil je odlučilo doći na Babićko jezero pješačenjem od Ljubine poljane, koja se nalazi podno planine Poštak (1425 m).
Do Ljubine poljane se stiže tako da se sa ceste Knin-Gračac, kod njenog račvanja za Srb, skrene desno na makadamski put koji vodi prema Jelovim Tavanima i vjetroelektranama na brdu. Na prvom odvojku skrene se desno i nakon koji km vožnje kroz bukovu šumu ste na Ljubinoj poljani. Odmah na početku, kod hranilice za životinje, smo parkirali i nakon što smo po karti i kompasu odredili pravac kretanja krenuli u za nas gotovo nepoznato područje. Teoretski trebali smo se kretati azimutom od 65 stupnjeva, međutim, to u praksi predstavlja problem kad uđete u gustu bukovu šumu i zaobilazite brežuljke koji su vam se ispriječili na osnovnom pravcu.
Krajolik kojim smo se kretali predstavlja pravo otkriće ljepote, tu na domak kuće. Gusta bukova šuma, tek ozelenjela, brežuljci sa zelenim proplancima, na koja smo se naporno penjali znatiželjni da vidimo kakva nova iznenađenja će našim očima pružiti novi vidici. I tako "iza devetog" brda ukazao nam se predivan prizor. Gorsko oko, kako mu neki tepaju,Babićko jezero smo ugledali sa vrha Cibelj (1143 m). Znali smo da mora biti "tu" negdje. Izbijanjem na hrpt podno Cibelja nismo ga ugledali, pa smo odlučili popeti se na sam vrh ne bi li nam se ukazao. I zaista, dolje duboko pod našim nogama, taj gorski biser, modre boje na zelenoj podlozi, podno Velikog vrha 1655 m, izgledao je predivno.
Visinska razlika bila je gotovo 500 m, i morali smo smisliti pravac spuštanja. Nije bilo drugog rješenja, uzimajući u obzir vrijeme, nego da se spustimo niz sipar sa desne strane Cibelja. Meni osobno spuštanje niz bilo koji sipar predstavlja užitak, ali nekima predstavlja problem. Trebalo nam je gotovo sat vremena da se spustimo do staze koja je presijecala padinu i vodila do jezera. Na toj stazi uočili smo stare markacijske oznake, koje su me podsjetile na to da su nekad Šibenski planinari pohodili ove krajeve tako da su putovali vlakom iz Šibenika , iskrcali se na željezničkoj postaji Zrmanja, pa pješačili preko Poštaka spuštajući se do željezničke stanice Lički Tiškovac na Unskoj pruzi. Dolaskom na jezero napokon smo mogli odmoriti nakon pređenih 15 km i uživati u okolišu. Neki nisu mogli odoljeti a da se i ne okupaju u čistoj ali hladnoj vodi jezera.
Za povratak smo odlučili koristiti stazu na kojoj se uočavaju stare "marke". To je išlo do određenog dijela puta, a onda smo ih izgubili pa smo nastavili dalje krećući se usporedo sa masivom Poštaka. Dolaskom na Ljubinu Poljanu završio je ovaj lijep i interesantan izlet. Sad kad znamo, gotovo točno, kud se trebamo kretati za doći do Babićkog jezera, slijedeći puta možda neće biti one draži otkrivanja novog što ovakve ture čini interesantnijim.
26.05.2013, 19:19
Neven Magazin
