Moj prvi pravi susret s planinarenjem dogodio se 24. 5., kada sam se, na nagovor prijateljice naivno odlučila za Mosor.
Moj prvi pravi susret s planinarenjem dogodio se 24. 5., kada sam se, na nagovor prijateljice naivno odlučila za Mosor.
Planinarenje sam zamišljala kao opušten dan u prirodi - hodanje, svjež zrak i dobra ekipa. Naravno dočekalo me nešto sasvim drugačije.
Prije polaska otišla sam u ful shopping opreme, sama.
Naravno moje neiskustvo dovelo je do toga da sam na pola puta do vrha shvatila da sam odabrala predebelu kapu koja me grije kao motoristička kaciga, hlače bez kaiša koje su cijelim putem klizile, a ruksak sam natrpala kao da idem na trotjednu ekspediciju, a ne na jednodnevni uspon. Ali valjda je u tom car učenja.
Iduće jutro u devet ujutro krenuli smo iz sela Ćosići prema vrhu Jabukovac na Mosoru.
Nakon prvih pola sata postalo mi je jasno da planinarenje nije baš “malo hodanja po prirodi”, nego ozbiljna borba s vlastitim plućima.
Krš, uzbrdice i moja neprilagođenost takvom načinu kretanja brzo su me prizemljili.
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, polako sam se počela privikavati na planinu. Ono što me najviše oduševilo bilo je to što, unatoč naporu, nitko nije gubio volju. Svi su bili pozitivni, puni energije i bez obzira na napor nitko nije uvlačio jezik sto mi se jako svidjelo.
Put do vrha doslovno je bio pun uspona i padova — i fizičkih i mentalnih. Nakon stotog trenutka u kojem poželiš baciti ruksak i štapove koji djeluju kao da su od olova, ipak nastaviš dalje i shvatiš koliko zapravo tijelo može izdržati.
Dolazak na vrh bio je poseban osjećaj. Ležanje na kamenu bilo je udobnije od Dormeo madraca s memorijskom pjenom, a običan sendvič mogao se mjeriti s hranom iz Michelinova restorana.
Sve je odozgo izgledalo nekako sitno i nestvarno.
E put natrag bio je priča za sebe. Nakon pet sati hodanja i konstantnog uvjeravanja da imamo “još samo pet minuta” — što je očito jedna od glavnih planinarskih klopki jer tih pet minuta traje minimalno 1 sat — napokon smo ugledali civilizaciju.
Tamo nas je čekala naša “limuzina” bijeli kombi s kojim smo otišli do restorana na super druženje.
Kući sam se vratila raščupana i iscrpljena…ali prazne glave i ispunjena.
Mislim da je upravo to i razlog zbog kojeg ću sigurno nastaviti planinariti.
27.05.2026, 07:53
Josipa Milaković
