Tako blizu, tako jednostavno, tako naše: svježi zrak zelenog Velebita. Pobjeći od paklenih vrućina i poželjeti ostati među bijelim kamenom, zelene pašnjake i miris jele, bukve i lješnjaka.
Na prijevoju Takalica, gdje se parkira za V. Sadikovac, preći cestu i markacijom za Crni vrh.( Na taj se vrh može doći i usputnom stazom za Metlu) Staza se blago penje, sve vrijeme hladovinom visokih stabala bukve prolazi Bukovom stazom. Djelomično zarasla biljem, pri vrhu jako strma, i za dvije ure se na vrhu.
Mali šator otvaram na zelenoj padini, slušam tišinu sela i uživam u pogledu na nebo osuto zvijezdama.
Jutro opija svježinom, hladna voda Petrovca, opet sama u pratnji Tota na stazi za Kizu. Pogled sa Kize na Dabarske kukove i osjetiti snagu kamena kao postojana misao u kaosu ljudske izgubljenosti. Prolazim –Teži put- kukovima i skrećem lijevo vrtačama, ponikvama, procjepima, stijenama i opet izlazim na stazu ispod Kize. Susrećem planinare, primjećujem da smo svi zaboravili na Covid 19, da ovdje vladaju druga-normalna-pravila.
Spavanje mi prekida puknuta šipka na šatoru, platno me prekriva. Neću doma, neću još! Prolazim Filipov kuk i kružno se vraćam do jezera. Pronalazim Ponor Crnog vrela, ime odgovara crnoj i hladnoj, skoro ledenoj, jami u stijenama. Speleološki objekt uvijek aktivan i zato opasan za istraživanje. Spavanje u auti, užas, sve boli. Vozim cestom do Dabarske kose, krećem prema Skorpovcu, bar jednu noć u skloništu. Tako romantično sklonište u srcu šume, predivno uređeno za ugodu planinarima. Malo počistim unutra i vani, nacijepam drva, skupim suhog u šumi, prošetam i guštam. Raj na zemlji. Navečer dolaze dvije cure iz Poljske pa zajedno pokušavamo naložiti vatru u špakeru. Dimilo je do gušenja. Sa sumrakom su došle krava, čije i zašto tu?, i probijale se do vode. Kako odoljeti malim telićima i ne dati im vodu. Sa donjeg izvora sam dugo dijelila vodu, pomislih da bi jedno korito riješilo problem.
Jutarnji oblaci su nestali pa sam odlučila ostati još jednu noć. Stazom za Kuginu kuću stigla sam za 1,45h do skloništa. Mala pauza ispred kuće i sjećanje kako sam jednog proljeća tu razvijala tijesto za pitu od medvjeđeg luka koji smo ubrali na kišnoj stazi. I kako smo se zamatali u vreće dok su puhovi skakali po nama. Povratak mi je uljepšala slika kukova u daljini. Uz Skorpovac prolaze planinari, samo se jave, kažu nevrijeme se sprema. Nebo prekrivaju tamni oblaci, osjećam se sigurno. Odvajam tub špakera od zida i očistim nakupljenu čađu. Manje dimi, dobro je. Sama sam, mala svijeća na stolu, sjedim na klupi i čekam nevrijeme: bar će životinje dobiti vodu, pomislih. U daljini, na rubu šume, munje sijevaju, ne čujem grmljavinu. Čekam kišu kao Godoa dok slušam Cohena i Bebeka na uhu. Noć prolazi bez kiše, uspavljuju me puhovi koji bacaju kamenje po krovu u vratolomnoj igri.
Vjetrovito jutro, kava u dvorištu, rutina kao po dolasku i ruksak na leđa. Ne okrećem se, mogla bih se predomisliti, taj raj ostaje i za druge ljubitelje planine.
01.09.2020, 08:56
Maca Crljenak
