Dnevnik školaraca 13. Opće planinarske škole 2023. godine - voditeljica Antonia Viljac.
Dnevnik školaraca 13. Opće planinarske škole 2023. godine - voditeljica Antonia Viljac.
TJEDAN VIII. THE END
Dinara - subota i nedjelja, 6. - 7. 5. 2023.
„MILESTONE“ ŽIVOTA – BIVAKIRANJE NA DINARI by Jelena Mandić, šporka špiljarka
Jednog lipog vikenda na špiljarenju u zaleđu Rogoznice, moja draga Tonja me uvjeravala da upišem Opću planinarsku školu. Rekla mi je ćemo lagano planinariti, piti i zaje$#vat se što je zvučalo dovoljno primamljivo da pristanem. Odlučila sam odmah da ću upisati i Slavka jer san znala da želi ali da isto tako ne bi nikad sam došao u klub i upisao se. Dodatni argument za upis je bia da ću biti u kakvoj takvoj kondiciji i za špiljarenje. Na akciji čišćenja jama, uspila san još nagovoriti i Marijanu da nam se pridruži. Očekivala san popeti koji vrh i dobro se zabavljati pritom. Kad sam vidila program škole, prvo sam primijetila stavku: „Završni vikend – Dinara – bivakiranje“. Nisam se bojala da se negdi neću moći uspeti, da će mi biti teško, da ću imati problema s prelaženjem sajli, s visinom, mrakom, ičim. Ali to spavanje u bivku s drugim ljudima me „malo“ obeshrabrilo. Ali, onda sam se sitila da mi je Antonio (moj susjed, kolega iz kluba i sa speleoškole) pričao da on na Dinari uopće nije spava, već je cilu noć bia oko vatre. „Tako ću i ja“ zaključila sam. Inače to „spavanje“ mi je bila i najveća prepreka za dulji boravak u podzemlju, jer nisam mogla ni zamisilit da ću ikad uspit zaspat u nekakvom bivku pored drugih ljudi. Ali eto, nakon desetak planinarskih uspona i dva miseca od početka predavanja, došao je i taj dan: bivakiranje na Dinari.
Popeli smo se do Jokine vrtače te sam sa svojim „cimerima“, Slavkom i Peperom, krenula raditi bivak. Stvarno smo se uživili u izradu tog bivka (uvik san volila raditi logore) i na kraju je taj naš bivak bia bolji i od smještaja u nekim planinarskim domovima. Još uvik sam mislila da nema šanse da ću ja stvarno i zaspati, mislila sam biti oko vatre ili u najgorem slučaju učit Francuski na offline verziji Duolinga, pa da u šesti misec konačno položim i taj DELF - C1. Druženje oko vatre je bilo odlično; roštilj, predstavljanje i međusobno "upoznavanje" nas je dobro nasmijalo, a odličnoj atmosferi kumovao je i alkohol. A onda mi je, unatoč pustim jaketama koje sam imala na sebi postalo ledeno, pa san počela tražiti najbolju poziciju u odnosu na vatru kako bi se ugrijala. Moji cimeri su predložili da idemo spavati a budući da mi je još samo preostalo da uđem u vatru i izgorim u potpunosti ne bi li se ugrijala, prihvatila sam prijedlog.
Po putu do bivka sam pripremila aplikaciju, baterije sam imala 80% jer ništa nisam slikavala, samo da ostane za Duolingo. Kad sam se spremila, ušla u bivak, pa u vriću i napokon se smistila, skužila sam da mi nema mobitela. Fuck! I ne samo to, moj set za spavanje (maska za oči i čepići za uši) je osta isprid bivka. Budući da sam bila u sredini, a da je Slavko već hrka, zamolila sam Peperu da mi doda set za spavanje. Mobitel nije bilo smisla tražiti jer nisam imala pojma ni di je. Odustala san od francuskog uz zaključak da će B2 razina biti sasvim dovoljna još neko vrime. Ima bit' da sam razmišljajući o tom i ZASPALA i probudila se kad je već Sunce izašlo. Samo sam stavila masku i nastavila dalje spavati, još uvik nesvjesna kakav je ovo „milestone“ u mom životu. Nakon ukupno 7 (slovima SEDAM) sati spavanja, skinila sam masku s očiju i skužila da je jutro, da mi je jedan cimer već ustao a da drugi još spava, skoro pa izvan bivka.
Izvukla sam se iz bivka i otišla pronaći nekakvu kavu. Kave smo imali svih vrsta i dimenzija ali nismo imali adekvatnu posudu za ugrijati vodu. Međutim, ništa to jutro meni nije predstavljalo problem. Ni kava, ni osvajanje vrha, ni spuštanje s planine, ni polu-mamurluk. Kad sam spojila u svojoj glavi da sam uspila zaspat pokraj nekog u bivku i to stvarno odspavati, shvatila sam da sam napokon spremna ići i u jamu na više dana jer sam „riješila“ najveći strah vezan za višednevne boravke u podzemlju. Mogla bi ja sad tu ispisati još 10 stranica teksta ali budući da ovo mora biti kratko i da sam već prišla 700 riči, izvještaj ću završiti sa zaključkom da je „bivakiranje na Dinari“ u sklopu 13.OPŠ jedna velika prekretnica u mom životu, kako u osobnom tako i u speleološkom; te zahvaliti Tonji šta me te subote nagovorila da napokon upišem „Opću planinarsku školu“.
I naravno, zahvaljujem svojim cimerima, kolegama školarcima, vodičima, polu-vodičima i ostalima iz kluba na dva lipa miseca provedena u planinama. 
Op.p. :-) u privitku 13 RAZLOGA zašto je 13. Opća planinarska škola u organizaciji HPK Sv. Mihovil najbolja 
TJEDAN VII.
Mosor - nedjelja, 23. 4. 2023.
Tekst: Marta Valovčić
Susret dviju školica na Mosoru
U nedjelju 23.04.2023. školarci su se 'zorom' okupili na već staro poznatom mjestu okupljanja, Šubićevac, parking kod teniskih terena. Mi svi pospani školarci zaputili smo se prema selu Sitno Gornje te dolaskom na mjesto polaska vodiči i školarci, točnije nas 66, zaputili smo se stepenastim djelom staze prema domu Umberto Girometta.
Dolaskom u dom osjetio se miris jutarnje kave što nam je dalo vjetar u leđa za daljnje pohode koji su nas čekali. Nakon, kako je Čaplar definirao, kratkog odmora od 10 minuta, zaputili smo se u prvi pohod dana, osvajanje vrha Vickov Stup. Spuštanjem u podnožje vrha, iskoristila se prilika kratkog uživanja u travnatim površinama i krajoliku. Nakon kratkog uživanja i dogovora, zaputili smo se uz zavojitu i strmu stazu prema prvom vrhu. Cijelim putem uspinjanja pružao se divan pogleda na Split.
Školarci su, nakon kratkih stanki, uspješno popeli vrh Vickov Stup (1325m) gdje su zasluženo objedovali 'marendu iz ruksaka' i fotkama zabilježiti svoj prvi ponosni pohod u danu.
Jedan vrh nije bio dovoljan za ove školarce pa smo se zaputili na idući vrh, najviši vrh Mosora, Veliki Kabal. Grebenastom stazom pojedini školarci uvide da je ispred njih veliki izazov koji će savladati na putu do vrha Veliki Kabal.
Staza između dvaju vrhova je pred nas postavila je izazove kao što su; 'poskakivanje' s kamena na kamen, penjanje pomoću ruku, šetnja uz rub staze… Neovisno o postavljenim izazovima uspješno i ponosno stigli smo na vrh Veliki Kabal. Uslijedili su odmor i okrjepa te naravno neizostavno fotkanje, neki pojedinačno ali i grupno.
Vesela školica se zatim zaputila natrag u dom. Međutim, spuštanjem s vrha zastali smo na križanju, okupili se i pričekali grupu školaraca iz Zagreba koja je tek krenula u svoje pohode. Kroz smijeh i pozdrave dvije školice su nastavile svojim putevima. Spuštanjem prema domu koristile su se razne tehnike; upotreba štapova, ruku pa čak i stražnjice.
Dolaskom u dom uživali smo u suncu, odmoru, hrani i dugo očekivanoj pivi.
Nakon odrađenog odmora i povratka u aute, umorni ali sretni zaputili smo se natrag u Šibenik i time je završio zadnji uspon školice 2023… zadnji uspon prije Dinare!
TJEDAN VI.
Penjalište na Čikoli - subota, 16. 4. 2023.
Tekst: Ivana Badžim
Zdravo maleni, zdravo svi, mali drugovi, planinari svijeta!
Hrabrost nije izostanak straha već suočavanje s istim!
Bio je to jedan sasvim običan utorak u narančastoj zgradi. Bilo je to jedno sasvim obično predavanje o alpinizmu. Bilo je to sve sasvim obično do trenutka kad nam je Leo s ponosom obznanio da je jedan od narednih izleta penjanje na Čikoli. I koliko god nas je on svesrdno uvjeravao u sigurnost opreme, činjenice da je sportsko penjanje uvršteno pod Olimpijski sport i da ćemo na konopu biti zaštićeniji od „ličkih medvjeda“ već tada među nama nastao je muk i tajac. Dok su jedni s nestrpljenjem i žarom dočekali vijest da makar na jedan dan postanu „Spidermani“ drugi (u čijoj sam skupini bila i ja) tog su se izleta najblaže rečeno pribojavali. Bilo je tu raznih kalkulacija i taktika. Biti ili ne biti, dođi ili ne doći! Nažalost ili pak nasreću ja izbora imala nisam. Kako sam propustila prva dva izleta privilegija taktiziranja nije bila opcija. Pojaviti se moralo. I tako je sve krenulo.
Startna pozicija već svima nam je bila dobro znana. Parking Šubićevac. Ovaj put laganini. Okupljanje u nježnih 8 sati. Poludnevni izlet. Lagani ruksak. Kratka vožnja. Sunčan dan. Suha stijena. Sve nam je išlo u prilog. Dolazak na Čikolu započeo je slavljenički. Naš istaknuti i aktivni član, uvijek za slavlje raspoloženi, jedan i jedini Deep Blue Diving ili od milja „Excuse-moi“ slavio je taj dan rođendan. Kolača nije manjkalo. Trebalo je skupiti energiju za taj strašaaaaan uspon (usput rečeno penjači te smjerove doživljavaju kao malo strmije skale).
Nakon okrjepe Leo nam kratko drži predavanje o tome što nas sljeduje te kreće zaduživanje opreme, no prije toga velevažno naglašava da klub ne podržava nikakve seksističke ili bilo kakve druge podjele te apelira da su žene ravnopravne u nošenju tereta. Konopi se bacaju. Dobrovoljci se javljaju (samo ću kratko reći da su se ovdje dečki pokazali kao pravi gentlemani). Nakon desetak minuta laganog hoda po uskoj i krivudavoj stazici nalazimo se u podnožju stijena. Mlade snage sportsko penjačkog kluba „Teton“ i članovi penjačkog odsjeka Hpk Sv. Mihovil postavljaju smjerove, provlače užad i demonstriraju nam efikasnu i nedvosmislenu komunikaciju penjača i osiguravatelja. Nakon uvodne vježbe grupa se dijeli na dva dijela. Jedan dio (među kojima sam i ja) odlazi na pokaznu vježbu abseil-a (tehniku spuštanja niz dvostruko uže) dok drugi dio grupe kreće s penjanjem.
Robi i Antonia istinski se trude dočarati nam bitnost ove tehnike, predočiti nam čemu služi i koliko je jednostavna, korisna i životna u svakodnevnom životu alpinista, no mi ne slušamo nego jedino što radimo je to da dovikujemo „nesretniku“ ili „nesretnici“ koji se spušta „širi noge“. I tako se sva mudrost spuštanja i spašavanja svela na to da što više širiš noge to si uspješniji (još jedna u nizu #Croatian Tragedies). Nakon uspješno završene vježbe i spusta od cijela 3 metra po nezapamćenoj šumi i šikari konačno dolazim do dijela penjanja. Ohrabrena svojim suborcima iz prve grupe navlačim penjačice i strpljivo čekam svoj red za penjanje. Startam polako i oprezno isčekujući kad će proviriti moj strah od visine. Red penjanja, red špananja, red penjanja, red špananja… i polako odmičem od zemlje. U nekom trenutku konačno skupim hrabrosti da pogledam prema dolje ne znajući kakvu će to reakciju u meni izazvati. Na moje veliko iznenađenje dogodilo se nešto posve neočekivano. Strah je ustupio mjesto sreći. Početna nesigurnost pretvorila se u povjerenje. Gledanje ravno ispred sebe zamijenio je pogled prema Čikoli i okolnom krajoliku. Odjednom su sve one floskule iz popularne psihologije poput „uživaj u trenutku“, „budi prisutan u sada“ dobile smisao i više povratka nije bilo. Prvi vrh je uspješno osvojen. Sada se trebalo još jednom prepustiti, sjesti u konop i krenuti prema dolje. Opet je tu tehnika „širenja nogu“ odigrala ključnu ulogu i vrlo brzo sam se našla na zemlji, ali ovaj put samo s jednim ciljem, a to je da ponovo i čim prije krenem putem prema gore. I sad na kraju kad bi morala cijelo ovo iskustvo sažeti u jednu rečenicu mislim da bi tu citirala slavnog Gundulićevog Osmana koji kaže „Kolo od sreće uokoli vrteći se ne prestaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje“ ili pak narodski rečeno „Tresla se brda rodio se miš“.
I zato dajmo priliku sebi probati nove stvari, ne ograničavajmo se samo na ono u čemu smatramo da bi potencijalno mogli biti dobri jer smatrati i znati nije isto. Ponekad nas život iznenadi i nagradi baš tamo gdje smo mislili da smo „tanki“.
XOXO odoh na spavanac!
P.S. hvala na pozivu i rečenici „Samo sam ti zaboravija reći šta Pere kaže na ovo: Neki ljudi plaćaju za ovo iskustvo i zato se samo lipo prepusti i uživaj“!
TJEDAN V.
Kijevski bat - ponedjeljak, 10. 4. 2023.
Tekst: Silvia Skorić
Čuvaj se brlje i Kijevske bure
Uskršnji ponedjeljak, dizanje u 6, omamljena materinom spizom prethodnog dana, ustajem na lijevu nogu govoreći sebi u bradu šta je meni ovo trebalo i misleći na babine riči: "samo se oni ludi penju ki vi gore dole, isukrstati". Stvari su spremne te nakon jednog gutljaja kave doživljavam preokret i počinje uzbuđenje novim izletom. Živija kofein!
Kao i većinu izleta, polazna točka nam je Šubićevac parking. Nalazimo se podbuhli i veseli u 7 sati te krećemo prema prvoj točki naše avanture, Vrlici. Tamo ulijećemo zabrinutoj konobarici, hoće li biti dovoljno kave za ovu bandu u pernatim jaketama i flisevima? Pale se cigarete, srče se kava, zvone whatsapp poruke iz grupe dok se međusobno tražimo lokacijskim oznakama. Neki su već na startnoj poziciji dok se mi ostali razbuđujemo u kafani. Vodiči Lemac i Gverić nas guraju vani i krećemo.
Nakon par minuta voženje dolazimo do Kijeva i početka "ekspedicije" osvajanja Kijevskog Bata, najvišeg vrha Kijevskog Kozjaka sa svojih 1206m. Prolazimo planinarskom stazom i dolazimo do Lovačke kuće Đakove njive gdje se dijelimo u 5 grupa i vježbamo uzlove, motamo konope, pozorno slušamo mentore, dok pokriveni kapama odolijevamo hladnoći i buri. Kad smo savladali i ponovili gradivo, nastavljamo prkositi buri penjući se oštro uzbrdo, kroz šumu visoke makije do kamenitog grebena. Na kratkom usponu po kamenim pločama nailazimo na sajlu koju svi uspješno savladavamo dok nas vjetar nemilo šiba. Dok me stiže umor zbog strmine, koljena lagano otkazuju poslušnost, školski kolega mi vraća snagu i vjeru u ljude dodajući mi pljoskicu sa čarobnim napitkom koji vraća energiju i toplinu u ekstremitete. Rekuperana nastavljam hrabro i primjetim kako naš precjednik Mate i kolega Luka nisu u kratkim rukavima. Nije šala, šok i nevjerica! Izlaskom na kameniti greben otvara se prekrasni vidik na ljepoticu Dinaru. Upijamo prizor dok se grčevito držimo stijene, skoro pa na sve četiri, u mom slučaju. Izlazimo na kršku golet i završni dio uspona gdje nas sajla spašava od refula buretine koju nisam dosad u životu doživjela u tolikoj snazi. Nisam znala plešu li noge od bure, straha ili brlje. Jos par koraka i hvatam se visokog križa, high five od vodiča Gverića i trk u zaklon.
Sunce nas je odlučilo počastiti sa par zraka topline kroz oblake dok se vade zaslužene marende iz ruksaka. Zavaljeni po travi i kamenu častimo se šunkicom, pogačom, kolačima koji su najslađi u planinama. Opijeni ugljikohidratima promatramo selo Kijevo i cijeli greben Dinare na sjeveru, Troglav i Kamešnicu na istoku, Prominu prema jugozapadu. Nakon najbržeg grupnjaka dosad (zajednička fotografija, naravno), još se malo odmaramo i krećemo takozvanim križnim putem prema dolje. Ulaskom u lovište preskačemo ogradu preko visokih skala elegantni poput srna.
Bravo za sve kolege koje se boje visina, bili ste hrabri! Lagana povratna staza nastavlja i izlaskom iz lovišta mudro skidamo katanac sa vrata izbjegavajući još jedno penjanje. Sretni i rumeni od bure žurimo do auta pravac za Šibenik nakon prijetnji vodiča da će biti zapisano ko picaje pivu.
Gotov je još jedan epski izlet 13. opće planinarske škole, pridružite nam se i idući vikend! Vridi svake minute, za dušu i tijelo.
P.S. učiteljice Antonia, falila si nam svima! 
TJEDAN IV.
Vilaja - nedjelja, 2. 4. 2023.
Tekst: Ivana Kučić
Šibenik vedro - s naznakom kiše
Ekipa različitih zanimanja, karaktera, tjelesnih sposobnosti i dobi okuplja se rano ujutro, na već ustaljenoj polazišnoj točki, ujedinjeni u nakani da osvoje najviši vrh do sada – Vilaju. Vilaju???!!! Da, da,...ne varaju vas oči i nije tipfeler. Naime, za one manje upoznate, Vilaja pripada skupini gora unutar planinarske rute Janjeće glave dalmatinskog kraja. (Za više info o ruti obratiti se HPK-u, a za nabavku najboljih janjećih glava našoj školarki A.M.)
Već u podnožju, ozbiljnost uspona potvrđuje se prisutnošću velikog broja iskusnih vodiča pratitelja naspram malobrojnih ustrtarenih školaraca. Dok prvi trče do vrha, drugi hvataju svaku priliku i izliku za pauzu. Dolaskom na vrh, većina prisutnih složila se da je prošlotjedni uspon na Vošac bio u rangu baznog kampa naspram ovog masiva. Šteta što prof. Škugor nije bio s nama da mu pokažemo usvojeno znanje s prošlotjednog sata Meteorologije. Naime, na predivnom plavom nebu mogle su se vidjeti sve moguće formacije stratusa, nimbusa i ekipe. Među njima bio je i onaj najvelebniji od svih – kumulonimbus. Primjenjujemo znanje u praksi, dajemo petama vjetra i u zadnji tren dolazimo do automobila.
Praćeni grmljavinom i kišom odlazimo u Alate – oazu mira nadomak grada. Kako to biva u planinarskim kućama, odmah se vadi piva, priprema vatra, roštilja (i ovaj put 40 kg mesa), vadi se tko šta ima... Nitko nas ne bi diga od ića, pića i ćakule. Međutim,...na scenu stupa stroga, ali pravedna učiteljica koja nas svojim gromoglasno-zapovjednim glasom tjera u „učionicu“ da naučimo osnove orijentacije kako sljedeći put ne bi završili na Svilaji umjesto na Vilaji.
Nakon teorije, prelazimo na teren da u praksi vidimo kako odrediti azimut. Iako nam je to poprilično apstraktan pojam, uzimamo kompase u ruke, vrtimo ih lijevo pa desno, pa stavljamo na ravno, pa blizu brukve, pa dalje od brukve... I na kraju priče shvaćamo da jedini azimut po kojem se znamo kretati je onaj pored Katedrale.
Šalu na stranu. Pogledajte Mošin video uradak, odredite azimut i usmjerite svoj pravac kretanja prema planinarskom klubu Sv. Mihovil te nam se pridružite na jednom od sljedećih izleta pod vodstvom iskusnih, a s druge pak strane opuštenih i otkačenih vodiča. Vidimo se!
TJEDAN III.
Vošac, Biokovo - nedjelja, 26. 3. 2023.
Tekst: Anita Matić, 2.b
Neki ljudi skupljaju stvari, a neki - uspomene i iskustva!
Nekolicina ovih drugih je nedavno odlučila upisati planinarsku školu HPK Sv. Mihovil, a na putu sakupljanja uspomena i iskustava vode ih prekaljeni vodiči, pružajući im još pri tome sigurnost i podršku. Već dva izleta su za nama školarcima, jednodnevni i dvodnevni koje smo s lakoćom svladali. Vrijeme je za treći – Vošac, kojeg smo uspeli prošlu nedjelju.
Uzbuđeni, a istovremeno i iznervirani oglašavanjem digitalnog pijevca, ustali smo se u ranu zoru – jer najljepše je ustajati se onu noć kad se kazaljke sata pomiču naprijed.
Naša Učiteljica je rekla da je pokret sa Šubićevca u 7. Poslala je ona nama i lokaciju na mobitele tako da smo nas četiri cure odlučile same se uputiti prema Makru (polazišnoj točki). Rano ustajanje, pomicanje kazaljki sata nije omelo četiri žene da pričaju cijelim putem, usput i uljepšavajući jutro šarmantnom zaposleniku na naplatnim kućicama. Kako? To ostaje naša mala tajna.
Već samim izlaskom iz tunela otvara nam se prekrasan pogled na cijelu Makarsku rivijeru kao lagani teaser što nas još čeka. Vozimo do Makra slušajući glas GPS tete i točno dolazimo na lokaciju. Cijela ekipa je već tu i polako shvaćam da nas ima poprilično (oko 60) s velikim brojem planinarskih pratitelja, što samo po sebi ukazuje na zahtjevnost staze.
Današnji sastav u napadu vodio je Leo, a naša Anka nas mete već drugi put. Nakon početnog prebrojavanja, krećemo u juriš. Uspon kreće po kamenitim serpentinama, najstarijom planinarskom stazom prema sv. Juri, najvišem vrhu Biokova. Kamene klisure ove impresivne planine koja izranja iznad mora čine se kao da će se srušiti nad nas. Serpentine svladavamo polako, te polako uviđam da je Leo tolerantan i brižan vodič. Sunce peče iako je polovica prijepodneva. Jedva dočekasmo mali dio staze u borovoj šumi koju koristimo za dužu pauzu. Što se više penjemo, serpentine postaju sve kraće i uže, a svakim korakom sve više unaprjeđujemo naše tehnike disanja. Polako nam se pred očima otvara sve dalji horizont i sav taj napor se odjednom čini smislen. Predivan pogled pruža se na otoke Brač i Hvar te poluotok Pelješac, a u daljini se naziru Mosor i Omiška Dinara. Na vidikovcu Štrbina skrećemo lijevo prema Vošcu i planinarskom domu Toni Rosso. Posljednji uspon je kratak i napokon smo na vrhu! Predivni osjećaj osobnog trijumfa sve nas preplavljuje no nakon kratkotrajnog fotkanja, većina nas od hladne bure bježi u zaklon planinarskog doma na okrjepu i kavu. Ostatak se čeliči vani pokušavajući naći zaklon i upotrebljavajući kapu i rukavice za koje su nas naučili da držimo u ruksaku.
Nakon poprilično duge vremenske pauze te vrijednog foto-video dokumentiranja (kako stara poslovica kaže: Što nije osvanulo na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo!) slijedi, po meni gori dio ovog izleta – spust. Srećom, sunce se skrilo iza oblaka, vjetar je pojačao svoju snagu pa je barem ugodnije. Korak po korak napredujemo brže uz pratnju onih zapanjujućih horizonata koji se na ovom putu čine kao vrijedni pratitelji. Pred sam završetak spusta polako počinjem osjećati bol u koljenima. Naša Anka, metla, me tješi da je to skroz normalno i tako s njom da mi krati vrijeme i pri tom ne misleći na vlastitu najnoviju tjelesnu neugodnost, posljednja stižem na cilj. Nije ni to lako, vjerujte mi.
Leo nam svima upućuje riječi hvale koristeći kao činjenicu vrijeme uspona od 3:40 min i visinsku razliku od 1200 m. Sami sebi plješćemo ponosno i gledajući u one klisure koje se opet nadvijaju nad nama rugajući nam se, kao da ne znaju da smo već svoju ulogu osvajača ostvarili.
Učiteljica nam po prvi put daje laganu usmenu opasku: ne idemo redovito na pivu nakon izleta. Ustrašeni da nam ne bi zvala roditelje ili, ne daj Bože, napisala bilješku u e-dnevnik, poslušno odlazimo u pub i ispijamo tu pivu. Neki i dvije. Sigurna sam da su ti dobili odmah peticu iz zalaganja!
Zapisničar: Anita Matić, 2.b
TJEDAN II.
Promina - subota i nedjelja, 18. - 19. 3. 2023.
Tekst: Ivan Perkov
Okupljanje na Šubićevcu (40 nas je bilo sa pratnjom) i nešto poslije 8 sati polazak vozilima do zaseoka Buhe. Prije samog uspona, vodiči su nam rekli par uvodnih riječi tj. rečenica i malo poslije 9 h smo počeli pješačiti. Krenuo je uspon... Tempo je bio lagan uz nekoliko stanki, sam krajolik lijep i zanimljiv, a staza na nekim mjestima malo izazovnija. U smislu nagiba. Kao najteži dio uspona bih izdvojio uspon uz sajlu.
Na sam vrh (1148 mnv) smo došli nakon 4 h i 20 min. hoda. Duža pauza je uslijedila upravo na vrhu i nešto ranije nakon uspona uz sajlu. Nakon toga smo bili u silasku. Do planinarskog doma nam je trebalo možda sat vremena. Tko je mogao i našao, je usput pokupio komad drva da bi se imalo dovoljno za roštiljanje. Od početka pješačenja, pa do dolaska do planinarskog doma smo prešli oko 9 km puta.
Do kraja dana je bio, kako je rekla Antonia – raspust. Ugodna i lijepa atmosfera, ozračje... S time je prvi dan završen.
Drugi dan, kako je bilo dogovoreno, ponavljali smo vezivanje čvorova tj. uzlova i naučili smo neke nove – polulađarski, lađarski, prusik i bulin ili tzv. pašnjak. A nakon toga smo bili upoznati sa bivakiranjem i svim onim što je usko vezano za to. Tu spada odabir povoljnog mjesta i položaja za izradu skloništa, paljenje vatre, prikupljanje vode, kao i neke druge „finte“ koje je dobro znati nađemo li se ikada u takvoj situaciji da trebamo noćiti u planini tj. prirodi. Bilo planirano ili neplanirano.
Boravak u planinarskom domu, kao i sam dom, s mojeg stajališta je bio odličan. Sve 5, sve je bilo super! Kada smo se zaputili natrag prema mjestu s kojeg smo započeli uspon, već je bilo blizu 13:30.
Silazak je trajao 2 h (6.5 km). Prošao je uredno i glatko, a jedan manji dio je bio nezgodnji u pogledu strmine. Povratak u Šibenik nešto nakon 16 h.
I s ovim završavam ovo izvješće.
TJEDAN I.
Trtar - nedjelja, 12. 3. 2023.
Izvještajne muze: Anita Bačelić, Tomislav Mušćet
Natipkala: Đurđa Vrljević Šarić
Epopeja s Trtra
Oj ti vjetroviti Trtre, ti vrla šibenska goro
na tebe se svaki Mihovilac popet mor'o!
Dok nedjeljno jutro rudi i zora puca
školarac se čio budi i u ruksak krca
vitamine, kompas, čarape, vodu, hranu, čaj,
duplu jaketu, dvi zamke.. sve čeg' se sjeti!
Izazov je pred nama, burna gora prijeti.
Tomi 60 litarski ruksak na odmet nikad nije
ne sm'je ga iznenadit ništa - tko hoće nek' se smije.
A nas dvije ponesosmo ruksake manje, i nijedna nema kavu!
Komentiramo šta ćemo bez crnke, kako izvuć' živu glavu…
Na Šubićevcu kod Kuglane šarena ekipa se skupila;
tolike smo mi nade za svijetlu budućnost Mihovila
da je i jedan saborski izaslanik poslan na uspon ponosa
kojeg će savladati pilići - 40ak glava s kapama nabijenim do nosa!
Predsjednik Mate - Institucija, iskusno planinarskog rezona
Mjerka nas k'o da se pita - jesu li ovi ikad sišli sa betona?
13. je ovo po redu planinarska škola, a izlet prvi.
Jesu li svi podrezali nokte, hoće li bit žulja a možda i krvi?
Šta je da je, tko je tko nije, 8 uri je - pali motore.
„Stari“ planinari nas prebrojavaju i krećemo prema gore.
Po putu, gazi se žustro, prati sve: tamo oblak, tu markacija,
Vid' nu kol'ki kamen, eno šparoge.. jel' ono šuška zmija?
Kao u svakom trileru, u početku sve krene lagano i u redu
Opustili smo se i čavrljali putem, nije da ćemo na Trtru srest medu.
Sretno savladasmo uzbrdicu do Dubrave, kad ljudi - eto još jedna!
Avantura tek tu počinje, i spomena jest vrijedna!
Puca Trtar suri pred nama… stali pred tunelom – sad ide drama.
Poče penjačina, Prezidente vuče k'o lokomotiva, a šuška se da preko 70 ima..
Pilići dašću na četir' noge, svaki štape ima al' teško mu baratati njima...
I onda nenadano pade žrtva prva - kozja staza prevali nam Luku!
Svi oko njega skočiše da mu daju zapešće ako već ne ruku.
Na vrh tog vratolomnog uspona zastadosmo malo opet
Metle stižu, svi znojavi, jedan krvav lakat, može dalje - sve pet.
Uživa se u pogledu na Prominu i dalje, sve uz huk moćnih vjetrenjača,
Prije nego smo shvatili – pod nogama našim je bila Orlovača!
Zraka puna pluća i srce k'o kuća na 494 metra nadmorske visine;
Smijemo se, padaju selfiji, jupiii uspjeli smo – stigli živi u planine!
Opet mali predah, pa onda grupnjak – na vrhu pada zajednička fotografija.
I taman da ćeš zagrist sendvić – kažu ajmo gambaj, ti školarac pa bi ija-pija!
Nizbrdo se kreće, formiralo opet u kolonu nas šarene planinarske tiće,
Obećavaju nam dulji predah – u Rupićima, tamo kod kućice od Ćiće.
I rekoše: oprez, nizbrdo koči, gledaj di staješ da se ne bi digdi strovalija!
Svi gledamo u pod, kao ono nešto struže, eno Luka se opet privalija…
No dobro, opet je proša lišo i tako smo eto došli svi sretno do odmorišta.
I kao sad je uru pauza, tu ćemo sisti, odmarati, sunčat se i više ništa.
Konačno se vadi sva popudbina, šuška li ga šuška pusta folija,
Sendviči, banane, rolade, čokolade – ide svak' šta je ponija.
Peku se kobase, skuvana kava, stigla piva - sve se i nutka i dili
Naravno, i to su nam prvo rekli – da ne dilimo ne bi pravi bili.
Anita i ja bijasmo i više nego oduševljene zbog one kave;
A gledamo i ostali pojurili po čarobni napitak što bistri glave.
I tako to red priče, red ića, red pića, opće opuštanje i srića,
Nestaju jedno po jedno u poljima, kako kome dođe hića.
E kad, iza ručka, na scenu stupa naša Velika Vođa i ostali prvoligaši.
Vadi zamke – učimo čvorove, gledaj amo, ne brbljaj i užetom ne maši.
I držimo mi svi one konopine u ruci, gledamo u njih pomalo ki tukci,
Kako vješto motaju, razmotaju, osmice njile, pa duple, pa onda upleti
Trse se, pokazuju, opet i ispočetka, vježbamo – al' još smo sapeti!
Na kraju aj uspili smo nešto i bit će bolje, nađe se načina kad ima volje.
Pokazali su nam još i kako spojiti dva konopa iste i različite debljine,
Tko ne upadne u Čikolu za dva tjedna – taj je majstor nove vještine!
I to je bilo to, spakovali sve i krenili od Ćiće nazad svojoj kući
Prezidente Mate je i na povratku nastavija jači tempo tući
Neki su zaostajali, neki puvali, neki se znojili, al fala dragom Bogu!
Za prvi put smo više nego zadovoljni – nitko nije slomija nogu.
Krug od 18 km završismo kod Kuglane malo prije 16 sati,
Neki su išli kući, a neki odlučili još na pivu stati!
15.05.2023, 12:21
Tekst: Jelena Mandić; Đurđa Vrljević Šarić; Marta Valovčić; Ivana Badžim; Silvia Skorić.; Ivana Kučić; Anita Matić; Ivan Perkov, Đurđa Vrljević Šarić
