Tome i ja smo od prošle godine članovi HPK Mihovil, kada sam ga u prosincu, na iznenađenje dovela u prostorije kluba po člansku iskaznicu. Mislio je da sam rezervirala termin za neko od organiziranih božićnih fotografiranja i iako nije tip od takvih stvari, stoički je prihvatio božićni poklon.
Došli smo do klupskih prostorija, javili se ekipi koja je bila ispred (kasnije mi je rekao da je mislio da svi čekaju fotografiranje) i ušli unutra. Tek je tada vidio naljepnicu s logom kluba i shvatio gdje sam ga dovela.
Pratimo Mihovilce već neko vrijeme na društvenim mrežama, ali nikako iz zapratiti na nekom od njihovih izleta, sve do prošle nedjelje. Na stranicama smo saznali da se u nedjelju ide na Badanj (južni Velebit). Pogledali smo na stranicama HPS-a kako izgleda staza. Kako je naša draga prijateljica Doris rekla - gori, gori, gori, doli, doli, doli. Promislili smo hoće nam bit naporno, al smo odlučili, idemo sad il nikad.
Poslala sam poruku Jeleni koja je bila vodič taj dan da bi im se pridružili. Kako do tada još nikad nismo sudjelovali, razmijenile smo par poruka i brzo se dogovorile. Poslala nam je glavne informacije i u nedjelju smo se okupili kod bazena. Skupilo nas se petnaestak, upoznali smo se, rasporedili u par auta i krenuli.
Došli smo do Medaka oko 8:30, a Jelena nas je prije nego smo krenuli okupila i dala glavne informacije o usponu, kako ćemo ići, kuda, na što paziti, provjerila imamo li sve potrebno...
Skoro odmah u početku staze kreće uspon, ali uz tako divne jesenske boje Velebita, šuštanje lišća i dobro društvo, zaboravili smo da se uspinjemo gotovo 1100 metara.
Ono što me oduševilo je to što je Jelena (iskustvom ili instinktivno) nekoliko puta zaustavila i okupila grupu kako bi nam pojasnila i pokazala gljive na koje smo nailazili putem i to baš kad smo trebali malo predaha. Staza je većinom prekrasna šumska, osim pred sam kraj gdje je jedan dio pun kamenja. Tu smo se malo pripomogli rukama, a na nekim dijelovima je trebalo biti i oprezniji jer su neka kamenja malo klimava. Kako to obično biva, kad smo pomislili da smo došli do vrha, ipak smo imali još pješačiti. Na vrh smo stigli oko ure. Kako je dosta puhalo i temperatura nije bila najugodnija, poslikali smo se i spustili malo niže odmoriti se i pojesti nešto. Nismo se dugo zadržavali da nas ne uhvati mrak i krenuli smo pomalo nazad istim putem. Nizbrdo smo bili brži i na početnu točku smo stigli oko 16:30. Jelena nas je opet okupila i rekla par riječi kao zaključak na kraju.
Kako to već ide, ukrcali smo se u aute i krenuli na pivu. Nakon neuspješne potrage za otvorenim kafićem u blizini, odluka je pala da je najbolje da popijemo pivo odakle smo službeno i krenuli zajedno - u Stankovcima.
S ekipom uopće nismo imali osjećaj da smo "novi" i da nam je prvi put da idemo s klubom. Izlet je odličan, pogotovo ovako u jesenskom ruhu, a Jelena ga je učinila istovremeno i zabavnim i edukativnim. Sad kad smo razbili led, nećete nas se lako riješiti. Družimo se uskoro.
10.12.2021, 17:31
Tina Biluš
