Dinarska stijena, dužine oko 6 km, predstavlja najdužu i najvišu stijenu u Hrvatskoj. Gledajući je iz podnožja, sa pozicije Suhopolja,doima se kao monolitni zid. Po sredini te kamene barijere, visoke nekoliko stotina metara, u njenom podnožju, smješten je Samogradski kuk iza kojeg se nalazi strmi procijep u stijeni kojim se može doći do vrha Dinare (vrh Sinjal 1831 m) koji je i najviši vrh Hrvatske.
Samogradski Kuk (1250 m/nv) ima oblik krnjog stošca visokog 40 m, glatke površine na kojeg se pješke moguče popeti samo sa njegove sjeverne strane. Naziv Samograd vjerojatno je dobio jer izgledom podsjeća na kulu nekog moćnog grada.
Do Samograda se dolazi tako da se sa ceste Knin-Sinj skrene, malo ispred Kijeva, na cestu koja vodi prema Krčiću i nakon stotinjak metara skrene se na makadamsku cestu koja vodi do postrojenja za iskop šljunka ili se produži nekoliko stotina m do Gojevića staja. Dobrim terencem se može i dalje koji kilometar.
Staze do Samogradskog Kuka nema, odnosno nije markirana. Ali, odakle god se odlučili za penjanje ne možete faliti. Naime Kuk svojom visinom i karakterističnim oblikom vas vodi prema sebi. Postoji nekoliko dubokih vododerina čijim se dnom može pristupiti do ispod Samogradskog kuka. Meni je ljepši i zanimljiviji pristup preko brežuljkastog područja, presijecajući pokoju vododerinu. Predio kojim se prolazi ima relativno blag uspon, ali se u tih 3-4 km savladava uspon od oko 700 m/nv krševitog i u makiju zaraslog zemljišta.
Ovaj put nama je jedini cilj bio dolazak na Samograd i obilazak užeg predjela oko samog kuka. Tri prethodna penjanja proteklih godina su bila u svrhu penjanja na vrh Dinare, pravcem koji prolazi pored Samograda i nastavlja se vrlo strmim Kuloarom do hrpta preko kojeg se dolazi na vrh Sinjal (1831m). To je ujedno i najteži pravac dolaska na Vrh Dinare (osim alpinističkih pravaca) i za takvo penjanje treba dosta vramena pa se ne može previše uživati u ljepotama Samograda.
Na tom putu nailazi se na nekoliko zanimljivih manjih speleo objekata, a jedna od njh je i Slavića pećina (tunelski prolaz kroz kamenu gredu, 4-5 m dužine). Pogled unazad je izuzetno lijep. Kao na dlanu prostire se dolina smještena između Dinare i sjevernih obronaka Svilaje sa karakterističnim vrhom Kijevskog Bata. Kanjon Krčića i ranije spomenute vododerine jasno se ističu u reljefu i djeluju impresivno.
Pred sam dolazak podno Samogradskog kuka treba se dobro pomučiti da bi se uspentralo na omaleni plato iznad kojeg se okomito uzdiže Kuk. Penjanje na vršak kuka je moguć sa njegove sjeverne strane nakon što se savlada sipar i kamena kosina obrasla raslinjem.
Zapadno od Kuka uspentrali smo se još kojih stotinjak metara visoko da bi izvidjeli mogući pravac silaska prema Podiću. Pogled prema Badnju bio je vrijedan uloženog truda, a nailazak na dinarski Jagin Kuk (nešto manjih dimenzija od onog poznatijeg na Bojincu) to je potvrdio.
Pokoja ogrebotina, lijeni poskok i malo umora nisu mogli pokvariti naš doživljaj ljepote ovog kraja kojeg planinari rijetko pohode.
27.11.2012, 07:55
Neven Magazin
