Jutro, 06.30.h, samo nas dvoje kreće na put prema Velebitu a ostatak ekipe se ponovo skiće Dinarom u lovu na Klečarske vrhove. Dakle, krećemo naoružani umno i fizički protiv svih vremenskih prilika! Vremenska prognoza kaže ne, bura u svoj svojoj draži puše 8 m/s! Neki članovi bi već i odustali od ove zanimljive putešestvije ali neki su ipak uporni i taktičnom strategijom znaju nagovoriti i ljude i vrijeme da se svašta može kad se hoće, naravno ovako mudri mogu biti samo sionski mudraci. ;-)
Početak staze Ljubotić, markiranom stazom prema Stapu, sve do prvog izlaska na bijeli put, nastaviti bijelim putem i prvo skretanje lijevo gdje stoji željezna rampa i piše „ Privatni posjed “. Desni puteljak vodi na Ranjevac a ovaj lijevi kojim smo se uputili pravac na Livadice. Na Livadicama nailazimo na dva stana, odnosno dvije sasvim pristojno održavane kuće. Na jednoj su čak i škure ostale otvorene, očito je vlasnika preduhitrilo vrijeme pa nisu očekivali snijeg i hladnoću. Ovdje već ima pomalo smrznutog snijega. Pasja kućica zjapi prazna, usprkos lijepo održanom imanju vidi se da tu nitko ne boravi više od koji put vikendom. Desno od kuća nastavljamo pastirskom stazom pa za nekih 15-tak minuta stižemo na posjede Trošeljevaca. Velika krasna i osunčana livada na kojoj su nekad davno bili usjevi sada zjapi prazna, samo poneko stablo remeti mir ovoj livadnoj ravnoteži. Lijevo od obradive površine nalaze se ne tako davno urušeni stanovi i jedna staja u kojoj još ima suhog sijena, slobodno bi mogla poslužiti kao sklonište.
Na krajnjem dijelu Trošeljevca imaju dvije staze, desna vodi na Bili Sinokos a lijeva kojom smo mi krenuli ide na Crni Sinokos. Stazom nam treba oko 30-tak minuta do odredišta, na nekim mjestima toliko puše da jedva stojimo na mjestu. Već ranije sa jednog nestabilnog kamena bura me zanosi, pa eto tako elegantno dotičem koljenom drugi kamen da uopće nisam zaplakala,ali stvarno nisam zaplakala. ;-) Crni Sinokos ima veliko polje i nekoliko kamenih ruševina stanova sa lijeve strane ali se na samom dnu imanja u podnožju nazire neka obnovljena kuća koja izgleda stvarno dobro. Čini se kao da netko stanuje ovdje. Izgled stvarno vara, samo pokušaj povratka u divljinu, nema baš nikoga. Ispod kućice ima zamrznuti izvor vode. Proučivši prostor uzduž i naširoko odlučimo stazom krenuti natrag i na Livadici odlučimo da nećemo istim putem natrag već desno stazom na Bili Sinokos, pa se možemo kružno spustiti na Ranjevac koji pastirskim putem opet vodi na Ljubotić.
Na samom ulazu prema Bilom Sinokosu odmah pokraj Baričina kuka bura nas toliko nosi da ipak odustajemo od tog nauma pa krećemo putem prema moru i Ranjevcu. Uskoro nailazimo na osebujnog, zaraslog bradom pastira Josipa a sa njim veliki i veseli pas ovčar Grgo i stado ovaca -majki i 12 malih jagnjića, starih samo 5 dana. Oooooo veselja li našeg!!! Čovjek živi na Bilom Sinokosu a kako je zahladilo goni ovce(čitaj majke) i mladunčad u Ljubotić u toplije staje. Kratko se družimo, pomažemo nositi male jaganjce koji svako malo zalutaju sa staze. Veseli pas Grgo jedva dočekao druženje i malo maženja. Rastajemo se i nastavljamo do stanova na Ranjevcu. Tamo nismo nikog susreli ali ima i tamo stanovnika, već ranije smo se upoznali, ali o tom po tom nekom drugom zgodom! Uskoro smo već u Ljubotiću ali i dalje nas prate pahulje snijega sa Velebita.
P.S. Na povratku kući u zadarskom zaleđu, sreli smo još jedno stado ovaca i čovjeka kako nosi u rukama dva tek rođena mala janjca (naravno blizanci!!!)
25.01.2015, 09:34
Tina Krnić foto: Momir Karabuva-Mošo
