Priča o špiljarima, Velebitu, jamama, osama i kiši

Ekspedicija „Srednji Velebit“ u organizaciji SKOL-a počela je u subotu, 23.07.2022., a ja sam se na Velebit zaputila u ponedjeljak ujutro. Kako mi je ovo već treći put da se vozam Velebitskim makadamima, puno manje se gubim i relativno brzo pronalazim cestu koja vodi do mjesta logora, Planinarske kuće Sv. Josip. Dolazim do oštećenog dijela makadama koji ne mogu savladati sa svojim Koltom, pa se nakon tri bezuspješna pokušaja vraćam nazad do jedne čistine gdje sam odlučila ostaviti auto pa pješke do logora. Taman dok sam vadila stvari iz auta naišao je Vjetar i ponudio prijevoz do logora. Ne može nego tako. U logoru su me dočekala neka lica poznata od lani (Ličko, Janton, Nina) te neka nova lica s kojima sam se odmah sprijateljila: Agata, Dora, Clea, Hrvoje, Vanja, Sikić...Odlazim postaviti šator dok još ima svitla i silazim u kamp. Polako se vraćaju i ostali, sve redom ekipa koju sam već lani upoznala: Zvone, Iggi, Cimi, Karla, Paula...Druženje pa spavanje.

Drugi dan, nakon doručka i kratkog brifinga, raspoređena sam u ekipu koja ide opremiti, istražiti i nacrtati „neki manji“ objekt na Crnom brdu. Budući da nije neka „perspektivna“ jama, ekipa se sastoji od Paule i mene, crtača i mjerača, Iggija opremača i Tune raspremača. Došli smo na Crno brdo, pronašli smo objekt, podijelili posao i krenuli opremati. Iggi, koji je prije ovog opremio samo jedan objekt cca 17 m, želi biti siguran pa stalno nešto provjeravamo i jako smo usporeni. Nitko od nas nema velikog iskustva ni u čemu, ali možemo mi to, to je samo 30-ak metri. Nakon cca tri sata motanja oko ulaza u kojim smo ponovili sve o sidrišnim uzlovima, gurtnama, lađarcima i usuglasili se kako se koji uzao veže, hrabri Iggi kreće prvi, za njim Tuna, a Paola i ja zadnje jer ja mjerim a Paola će crtati. Strpljivo čekam red, Iggi već vidi dno, Paola se spušta a za njom krećem i ja. Spuštamo se sidrište po sidrište....Taman kad sam se spustila nekih 40-ak metara, Iggi panično javlja da objekt ide dalje, da je to samo neka polica, baca se kamen koji dugo pada....definitivno ide dalje. Iggi pokušava još neko sidrište dodati pa da prođe tu policu, međutim veličina objekta, vertikala u nastavku ispod police te nedostatak užeta uvjerili su nas da se izvučemo vani i prepustimo daljnje istraživanje iskusnijim opremačima, crtačima i špiljarima općenito. Po izlasku iz objekta smo svi sretni što smo našli perspektivan objekt i što smo uspješno ušli i izašli bez da se itko od nas „neiskusnih“ ozlijedio. Sve u svemu, veselo i stresno iskustvo, pogotovo pri opremanju objekta kad sam morala „amenovat“ uzlove...Po izlasku iz jame bila sam zadovoljna svojim „znanjem“ uzlova a najviše vjerom samoj sebi da su dobro zavezani. Svi smo bili sretni jer smo zajedničkim snagama, unatoč neiskustvu, uspješno izvršili zadatak i pronašli najperspektivniji objekt ove ekspedicije.

Nastavljamo dalje pretraživati područje Crnog Brda, eliminiramo par „potencijalnih“ objekata, smucamo se po vrtačama i vlakama te predvećer vraćamo u logor. Obavještavamo svekoliku javnost da je „neperspektivni objekt“ upravo dobio perspektivu i da istraživanje tog objekta debelo nadilazi skromne vještine speleoloških pripravnika 😊 .Dogovoreno je da sutradan na Crno Brdo odu po dvije ekipe iskusnih crtača i opremača pa dovrše započeti objekt. Tog dana je više njih nastradalo u obračunu s osama. I dok je većina imala samo subjektivne tegobe poput pečenja, oticanja i boli, Damira su pošteno izbole pa je intervenirala naša mlada pedijatrica Dora i spasila stvar s nekoliko injekcija. Ostatak večeri Damir je bio izvrsno raspoložen te je priredio jednu 20 metarsku lomaču i spalio nekih 5 kubika drva. 

Sljedećeg dana Nina, Dino, Dora, Tuna i ja odlazimo u rekognosciranje, provjeru potencijalnih objekata koje su drugi zabilježili te crtanje špilje u kojoj su ovu zimu pronašli medvjeda u zimskom snu. Cijeli je dan bila kiša i grmljavina pa su nas ose bar malo pustile na miru. Ali zato je bila kiša pa je sve bilo sklisko i mokro. Ili kiša ili ose, pa tko više voli. Pronalaskom medinog brloga dogovaramo da Dora i ja idemo crtati a ostatak čuva ispred da se Medo ne vrati. Nije mi jasno kako će nam pomoći Dino i Tuna ako se medvjed stvarno odluči vratiti al' ne pitam i duboko se nadam da je Medo sada južnije, na Paklenici i plaši penjače. Ulazimo puzajući, nizak je strop, ide u koso kao da je krov a glavni kanal je prilično zaglonđan. Nina nešto priča o geologiji, formaciji i geološkim razdobljima dok se ja provlačim ispod neke ploče kako bi došla do malog proširenja i izmjerila ga. Nakon što sam se provukla nekako dolazim do „proširenja“ koje je ustvari medin krevet, i u kojemu se još uvijek nalaze komadići medinog krzna. Izmirim sve dimenzije, azimute, padove, Dora to lipo nacrta, Nina nas još malo podučava i s puno strpljenja odgovara na naših tisuću zašto. Zaključujemo da si je Medo lipo uredio svoj dom pa ovu špilju nazivamo „Medina klet“. Po izlasku iz špilje zatekne nas pljusak s grmljavinom pa ostanemo još malo u Medinoj kući iskorištavajući vrijeme dok čekamo kako bi nešto pojeli. Ostatak dana pretraživamo područje i provjeravamo potencijalne objekte, međutim ni jedan se ni uz najbolju volju ne može svrstati u „objekt“. Svejedno, nastavljamo dalje lutati po vrtačama, proplancima, šumama, gorama. Po povratku u logor bila sam potpuno mokra pa sam se presvukla i sve stavila da se suši uz vatru.

Ujutro se budim i čujem kako kiša pada po šatoru. Odmah se sjetim da su mi se gojzerice ostale sušiti, i jakna i radnjak. Sjurim se doli i vidim da je netko već sklonio jaknu i radnjak, međutim u gojzericama je bila po litra vode u svakoj. Nema veze pomislim, imam ja gumene čizme ali onda uvidim da su ostale u autu s deset litara vode za koje je Vjetar rekao da mi neće trebati. Taj dan ostajem u kampu kao dežurna  s Paulom i Karlom. Ekipa je bila vrijedna, istraživala se „naša“ jama na Crnom Brdu koja je dobila i svoj naziv „Crnopolis“. Uz vatru sam te večeri sa Zvonom gledala kako napreduje nacrt te i sama povlačila vlakove, presjeke... Jama „Crnopolis“ se pokazala da ide dalje i dalje pa tako istraživanja traju i trenutno. Tu večer (četvrtak) došli su i Velimir i Miha, Karmen, Vinka, Filip  i još ekipe iz Estavele, pa smo Lovro i ja dobili još jedne susjede na Pantovčaku.

U petak ujutro opet nas budi kiša, no na sreću ubrzo se razvedrava. Odlazim rekognoscirati s Dinom, Karmen, Cleom, Karlom i Agatom. Karmen i ja odlučimo se voziti u prtljažniku kombija bez sjedala i prozora. Ispočetka se činilo kao lipa avantura ali nakon par zavoja i drndanja, obavještavam vozača da mi je muka. Kombi se zaustavlja a ja u zadnji tren uspijem izaći i krene povraćanje. Pokušavam se smiriti ali bezuspješno. Ni sama ne znam što me snašlo. Dino me u svom autu vrati u kamp. Po dolasku u kamp nastavljam s povraćanjem i nakon nekih dva sata se smirim i krenem pomoći dežurnima po logoru. U to dolazi Ličko koji je trebao biti u „Crnopolisu“ ali je zaboravio svoj stop pa mu se sad više i ne vraća. I tako ostanemo još jedan dan u logoru. Navečer je pristigla sva ekipa koja je trebala doći. Više nije bilo moguće ni zapamtiti sve a kamoli nabrojati...

U šator sam išla u ranim jutarnjim satima, probudila me kiša, pljusak opet. Šator nije propustio, nastavljam spavati još neko vrime a onda ustajem i brzinski izlazim iz šatora da ne pokisne ni šator ni ja. Kiša je neumoljiva, sklonili smo se u planinarsku kuću a nas nekoliko pod ceradu. Tako stisnuti ispod cerade stojimo nekih sat vremena dok kiša ne prestane tješući se da barem osa nema. Kiša je stala i odlučili smo ići na teren. Odlazim na „Pantovčak“ do svog šatora, maknem ceradu da je tresnem i da se posuši i točno u tom trenutku krene opet kiša svom snagom pljuštati, uletim u šator na brzinu namištajući gornju ceradu ali ne uspijem ju potegnuti i nakon petnaest minuta sam mokra i ja i šator i sve moje stvari, osim kordure koja je ostala u planinarskoj kućici. Taman da ću se početi nervirati, okrenem se i vidim da je i susjedima „kuća poplavila“ pa se zajedno smijemo našoj „muci“. E sad više nemam ništa od opreme, imam patike za tenis koje su suhe i radnjak, i litru i po vode. Hrvoje odlazi, šjor Ranko, planinar koji je s nama dijelio planinarsku kuću, odlazi u Gospić a povest će i Hrvoja. Donosim odluku da i ja danas odlazim, spakiram svoj šator i sve svoje mokre stvari, pa u radnjaku i rozim patikama za tenis sjedam u Rankov auto. Kod svog auta se presvlačim u odjeću koju nisam uspila skupiti jer me Vjetar požurivao, hvala mu na tomu.

Iako nisam istražila velik broj objekata niti značajnije unaprijedila svoje speleološke vještine, na ekspediciji mi je bilo više nego odlično od prvog do zadnjeg trena. Eto mene i dogodine kod SKOL-ovaca na srednji Velebit. 

  20.09.2022, 13:47

  Jelena Mandić foto: SKOL, Luka Šikić