Sedamnaest ljeta se u Šibeniku traje tradicija školovanja novih speleoloških snaga, to razdoblje od pet vikenda u žargonu zovemo speleološkom korizmom. Stoga se nije za čuditi zašto jedva čekamo uroniti u bespuća najvećeg sustava u Hrvata. Dogovor za odlazak u Kitu je pao već za vrijeme škole, kada smo s iščekivanjem pratili prognozu i čekali da nam se Thor smiluje.
Na sastanku u četvrtak odrađujemo posljednje pripreme i dogovore za vikend. Dogovoreno je da idemo na kraj prve etaže u Živoo blato, za one neupućene to je dio koji je trenutno najbliži jami Muda labudova.
Mihovilci su Živoo blato radili još davne 2007. godine u lipnju kada spoj sa Mudima nije bio aktualan a niti Muda 
. U petak popodne ATJ (Aida, Teo i Jure) kreću na prvo istraživanje ove godine. Produžujemo kavu u Obrovcu zbog iznenadnog pljuska, koji je po prognozi trebao biti znatno slabiji. Teo pokušava otvoriti stranice norveške prognoze, ali ne može, jer je pao server. Očigledno nismo bili jedini koji su se u čudu čudili. Smiruje se kiša i krećemo put Prezida pa prema parkingu ispred Kite. Dok se vozimo put parkirališta, zastajemo, jer se netko pametan sjetio ostaviti na sred puta i otići dalje u šumu. Nakon nekog vremena dolazi mladi gospodin i pomiče auto kako bi mi mogli dalje nastaviti do odredišta. U autu se Teo dogovara sam sa sobom tko će opremati, jer na svako pitanje upućeno meni, moj odgovor je bio „Kako god želiš“ ili što se s mog lica iščitati „Ajde ti, ne mogu ja“. Demokratski odlučujemo da Teo oprema. Oblačimo opremu, spremamo užeta i lagano između pljuskova krećemo put jame. Na putu do bivka (Makite) stajemo na bivku u Ašovu po plinsku kartušu i kuhalo. U Makitu dolazimo oko jedan iza ponoći i brzo se spremamo na spavanac.
Ujutro se dižemo oko devet i nakon ispijanja fini-mini juhe, jer Aida nije čula ili nisam bio dovoljno glasan da sam ponio cedevitu, krećemo put Živoog blata. Preopremamo 100 metarsku vertikalu te u spuštanju na predzadnjem sidrištu puca fix, za koji sva sreća da nije bio opterećen, inače bi bilo još veselije. Spuštamo se na dno i po dolasku na dno, vrlo jasno vidim zašto je vertikala dobila ime Živoo blato. Niz vertikalu kaplje voda u tandemu s blatom koje se povremeno obrušava na dno vertikale te na dnu stvaraju razrijeđeni „čokolino“. Zaštićujemo suženje s kabanicom koju je Aida izvukla iz bog te pita čega, jer bi u protivnom sva voda koja kaplje završila kod Tea, koji je proširivao suženje. Teo teškom macom udara po Mazdi piterini kako bi se mogao provući do vertikale u koju se spustio velebitaš Mak, koji je nakon prolaska kroz vertikalu ostao visiti, jer nije imao užeta, u dotad nepoznatoj vertikali, koja ide dalje. Aida i ja cupkamo na malom djeliću koji nije na najvećem udaru vode i blata, da je netko na nas priključio generator idući mjesec se ne bi morali brinuti oko računa za struju. Nakon par sati udaranja, dodavanja i cupkanja, promrzli i mokri, neki do gole kože, krećemo put Makite. Penjemo 100 metarsku vertikalu kako bi se ugrijali i donekle osušili mokru odjeću. Valja kazati kako je suženje prije prošireno, no ostao je jedan nos na ulazu u vertikalu koji treba proširiti kako bi netko pristojnih gabarita mogao proći. Umorni i promrzli dolazimo u Makitu, brzo kuhamo tagliatelle te se zavlačimo u vreće kako bi što prije podigli tjelesnu temperaturu.
U nedjelju izlazimo vani oko 13 sati. Zanimljivo je kada sam se dogovarao s velebitašima koji idu prvi svibnja u Kitu, da ću ići s njima, nisam računao da ćemo se ovako izbiti iz cipela. U korist umoru i nemoći mi pomaže činjenica kako najavljuju lošu prognozu pa ne moram tražiti dodatne razloge za neodlazak. Izgleda da je sila jaka! Prvo ovogodišnje istraživanje nam nije donijelo mnoštvo metara, zapravo donijelo nam je 0 metara, ali nam ostaje radost što je proširen dio koji nas, dižite mi fige da je istina, vodi prema formiranju jedinstvenog jamskog sustava Crnopac.
30.04.2019, 14:09
Jure Šarić foto: Aida Barišić
