Ne znam kad ću posjetiti Dinaru, Čikolu ili Žirje. Također ne znam jesam li sposobna kajakom veslati 18,5 kilometara. Ali znam da će sljedećih nekoliko mjeseci biti aktivni, zabavni i poučni, te da će u tome veliku ulogu imati i HPK Sveti Mihovil.
Ne znam kad ću posjetiti Dinaru, Čikolu ili Žirje. Također ne znam jesam li sposobna kajakom veslati 18,5 kilometara. Ali znam da će sljedećih nekoliko mjeseci biti aktivni, zabavni i poučni, te da će u tome veliku ulogu imati i HPK Sveti Mihovil.
U Hrvatsku dolazim svakih nekoliko godina. Moji posjeti obično traju nekoliko tjedana, a ponekad traju i nekoliko mjeseci. Bilo kako bilo, uvijek posjećujem Šibenik, gdje su moji roditelji rođeni i odrasli te gdje živi većina moje rodbine.
Ove posjete znam nazvati Le Tour de Šibenik jer mogu ličiti na intenzivnu utrku koja zahtijeva veliku psihičku i fizičku izdržljivost. Ta tura po Šibeniku uključuje mnoge kuće i stanove, od Baldekina do Dolca, preko Šubićevca pa na Meterize, prije nego što se skrene prema selima Goriš i Ercezi.
Za to sam vrijeme prisiljena puno jesti dok izvještavam rodbini o životu u Australiji i o tome hoće li se moj bračni status uskoro promijeniti. Dva kruga moje šibenske ture, zatim brzo kupanje u Krki ili na obližnjoj plaži, a onda krenem za neki drugi dio Hrvatske.
Ovaj sam put htjela nešto promijeniti, pa sam odlučila Šibenik učiniti svojom bazom četiri mjeseca i na taj način bolje upoznati rodni kraj svojih roditelja. Želim planinariti na Dinaru i kroz kanjon Čikole te kajakarati oko šibenskih otoka. Želim isprobati nove stvari i otkriti mjesta i doživjeti iskustva za koja nisam ni znala da postoje. A usput bih voljela i steći nova prijateljstva.
Dok sam tražila način da sve to ostvarim, naišla sam na HPK Sveti Mihovil.
Prošlog četvrtka prvi sam put otišla na njihov sastanak da saznam što se tamo događa. Kad sam stigla u 20 sati i vidjela da nema gotovo nikoga, pitala sam se je li ovo neki tročlani klub. No, predsjednik Mate Protega uvjeravao me da klub ima oko 270 članova. Uistinu, polako je stizalo sve više ljudi dok nas se nije skupilo više od 20, sjedeći na stepenicama ispred kuće, s pivom u ruci i šibenskim starim gradom u pozadini.
Sljedeća dva sata članovi su izvještavali o putovanjima s kojih su se vratili prošlog tjedna. Čuli smo priče o alpinizmu u Sloveniji, o 40-dnevnom planinarenju po Nepalu, i o prelasku na via ferratu Dolomita. Bilo je puno šale i smijeha, a pravili su se i planovi za buduća putovanja. Te večeri nisam razgovarala s puno ljudi, već sam ih promatrala i vidjela skupinu pozitivnih, aktivnih ljudi koji cijene prirodu, avanturu i jedni druge.
Sljedeći sam se dan učlanila u klub i prijavila se za svoju prvu ekskurziju: 22 kilometra planinarenja do Babića jezera iduće nedjelje. Ni ja niti itko od mojih rođaka nikada nije čuo za Babića jezero. Kad sam ga potražila na internetu, vidjela sam da se nalazi 50-ak kilometara sjeverno od Knina, na granici s Bosnom, i da nije popularno među turistima niti je lako doći do njega. Zvučalo je zanimljivo.
Nakon odlaska iz Šibenika u 6 ujutro te nedjelje, nas se 19-ero okupilo na Ljubinoj poljani spremni za naše vodiče, Marica i Jelena. Počeli smo šetnjom kroz bujnu livadu prije nego što smo ušli u šumu punu šumskih jagoda. Naravno, pričali smo dok smo šetali i usput brali jagode.
Nije trebalo dugo da ljudi shvate da nisam odavde. Moj naglasak i smiješna gramatika uvijek me odaju. I tako su počela pitanja. Odakle si u Australiji? Kakav je Perth? Je li istina da klokani napadaju ljude? Kakve su planine dolje? I mnoga pitanja za usporedbu koja se u konačnici svode na isto: Gdje je život bolji - ovdje ili vani?
Po izlasku iz šume našli smo se okruženi zelenim planinskim krajolikom. Svuda oko sebe vidjela sam zelena brda i planine okićene bijelim i žutim cvijećem. Da nisam znala gdje smo, mislila bih da smo u Austriji. I tako se moje želje već ostvaruju. Otkrivam mjesta za koja nisam znala da postoje. Nisam imala pojma da Hrvatska može tako izgledati.
Nakon strma spuštanja i još strmijeg uspona stigli smo do vidikovca i prvi put ugledali jezero - malen plav dragulj usred raznih slojeva zelene boje.
Razgovarala sam s nekoliko ljudi u skupini dok smo se spuštali prema jezeru. Mirjana, liječnica u mirovini iz Vodica, bila je nova članica kao i ja. Šibenčanka Jelena, koja je nekoliko godina radila na kruzerima, prisjetila se kako je najgore nevrijeme doživjela na Tasmaniji. Krste, murterski taksist, ispričao mi je svoje ambicije da bude pomorac. Stipica, koji se predstavio kao stručnjak za ćakule, ispitao me o mojim planinarskim iskustvima, a ispričao mi je i neka svoja.
Sve ovo hodanje i pričanje dovelo nas je do dna strme doline do jezera gdje smo se smjestili na ručak. U hladu smo izvukli pršut, sir, kukumare i kekse te ih podijelili. Zatim smo se odmorili i nakon toga obukli u kupaće kostime i spremili za ulazak u hladnu, plavu vodu.
U tom trenutku osjetila sam onaj osjećaj koji imam kada sam na dobrom planinarenju - kada kilometri, sati, trud i nagrada počnu raditi svoje. Sada više nisam bila dio skupine koja je zajedno planinarila, već one koja je zajedno stvarala i dijelila posebno iskustvo.
Htjela sam ostati tu zauvijek, plivati uzduž i poprijeko toga jezera. Ali morali smo krenuti nazad.
U 16 sati počeli smo u suprotnom smjeru prelaziti sve one uspone i spustove koji su nas ovdje doveli. Iako sam bila sretna i zadovoljna, svaki novi uspon činio me vrućom i umornijom.
Spustila sam glavu i hodala sam u tišini, sve dok nisam stigla do makadamskog puta gdje smo se svi bacili na tlo kako bismo se konačno odmorili. Bila sam sasvim sigurna da sam završila s upoznavanjem novih ljudi za taj dan.
I baš u tom trenutku upoznala sam Doris iz Dubravica, koja je sjedila na cesti kraj mene. Rekla mi je Doris da drži pčele i da proizvodi pčelinje proizvode. Među ostalim organizira i događanja u Nacionalnom parku Krka.
Doris i ja lako smo upale u razgovor, koji se nastavio dok smo hodale po završnom dijelu staze. Bila sam toliko zaokupljena da se više ne sjećam osjećaja vrućine ili umora. I kad smo se vratile do auta, već smo organizirale svoju sljedeću avanturu: natjecanje u tandem-kajaku na rijeci Zrmanji dugom 18,5 kilometara.
Vratila sam se u Šibenik i svojoj rodbini izjavila da je planinarenje do Babića jezera bio velik uspjeh. Staza i društvo održavali su krajolik koji nas je okruživao: pun slojeva koji su se lagano odmatali kako se kraj približavao.
04.07.2022, 07:11
Diane Erceg
