Anita
Volim to Sveto Brdo, iako je Vaganac, kako ga od milja zovem moj favorit, i pohodila sam ga puno puta iz različitih pravaca što noću što danju, ali nikad zimi dok je pokriven snijegom ili okovan ledom. Antonia i ja smo se 4 dana ranije s curama zaputile na Kupres u nadi da ćemo proskijati (jesmo) i uživati u kupreškim ćevapima na -20. Imale smo namjeru ostati koji dan duže, ali kako je yr.no pokazivao Sveto Brdo -13 i buretinu nakon doslovno dvije sekunde odlučujemo vratiti se s curama i u ponedjeljak krenuti put Velebita.
Libinje-Sveto Brdo, pokusaj treći...bila je to za mene treća sreća. Iza mene su dva neuspjela pokušaja s početka mog ne tako dugog, ali usponima nabijenog planinarskog puta. Obožavam planinariti zimi i kako bura postaje sve jača, što je snijega sve više, a temperature padaju sve niže, želja za odlaskom u planinu u meni raste...
Antonia
Po svim medijima pusta upozorenja o groznom vremenu, ledu, orkanskoj buri i minusima, no taj poziv za planinu u nama je jači od ičega ( i pameti, kako bi nam naš Mate reka).
Odlučile smo se u ponedjeljak rano ujutro zaputiti sa još jednim kolegom na Sveto Brdo preko Libinja. Do Vlaškog Grada smo došli bez problema, mjestimično led ili nanosi snijega, tu smo brzinski marendali po pola smrznutog sendviča kad odjednom prema nama dolaze 2 planinara, a ko nego: Mošo i Luka. Nismo se prestali smijati i čuditi, ludi Mihovilci po orkanskoj buri po Velebitu se šetkaju, pa da smo se dogovorili ne bi se uskladili i pronašli. Dereze na noge, cepine u ruke, „omotani“ u opremu i robu krećemo hrabro naprid. Na putu prema vrhu teška borba, korak naprid - dva nazad, padanje na kolina u obrani od udara vjetra, izmaltretiralo me dosta to hodanje, marke nisu vidljive, ne preporučamo ići kolegama koji stazu odlično ne poznaju, malo pomalo klečeći i držeći se za klekovinu i kamenja stižemo do vrha, a 5 minuta iza nas dolaze Luka i Mošo. Slavlje i grljenje, brzinsko fotografiranje i hitamo nazad.
Njih dva su išli poprijeko dolje, mi istim putem. Dakle, da nije bilo GPS-a ne bi tako lako našli put. Ogromna magla po silasku, naši tragovi pokriveni novim nanosima, markacije nevidljive, nekih 20ak minuta smo zabucali, jadan GPS se malo izblesira, ali smo se po sjećanju sa ljetnih tura vratili, po prepoznatljivim stijenama i sličnim obilježjima.
Iznenadilo nas je što se pri kraju dana bura dizala sve više, tako da smo najviše „nastradali“ pri spuštanju, na Libinju. Joj koji led i vijugavo hodanje.
Barba GPS kaže: na uspon krenili u 8 i 20, nazad u 17 sati ( sa pauzama). Prohodali 18 km, 1530 m visinske, super orkansko iskustvo za nadolazeće zimske uspone i pripreme.
12.01.2017, 12:12
Anita Živković i Antonia Viljac
