+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Naša turska avantura


  24.09.2021, 07:21   •     Lucija Antić

 

"sad kad pišem ovaj tekst, mislim da bih već sutra spakirala stvari i krenula još jednom u ovu avanturu."

 

 

Ovo ljeto sam kao pravi dalmatinac nestrpljivo čekala kraj osmog mjeseca, doduše ne iz razloga da odu furešti i da bude mir, već da napokon pobjegnem u novu avanturu… Ne mogu se u ovom trenutku sjetiti kad sam prije ovog putovanja prešla granicu, ali samo izvlačenje putovnice iz ladice i pakiranje opreme u meni je izazivalo neku nervozu... da, to je taj osjećaj ... ona dobra stara nervoza pred daleki put. Nekoliko poruka informativnog karaktera u viber grupi  „Ararat“ koje su se uglavnom svele na kratke izjave  tipa... da, ne ili potvrđujem. Sastanak, dva prije polaska kako bih se vidjeli te međusobno svih deset članova ove avanture upoznali. I evo nas… 23.08. u 1:00 h sastala se ekipa i krenula u desetodnevnu avanturu punu smijeha i veselja. Danas kad promislim, punu divnih uspomena.

Zagreb, chek- in, COVID testovi i putovnice, prtljaga, let, prtljaga, trail po Istanbulskom aerodromu, gužva, opet chek- ih, prtljaga, let, prtljaga  (stalno mi je bila frka u glavi da se ne izgubi prtljaga, jer mi je u njoj dobar dio opreme za uspon), transfer... proletio dan i evo nas u Dogubayazitu, gradu od svojih 75 000 stanovnika na samoj granici s Iranom u kojem su nas dočekali naši domaćini Ararat adventures, gdje upoznajemo i našeg vodiča Serkana.

Ujutro nakon doručka ubacujemo stvari u kombi gdje u jednom trenutku Mošo postaje lokalna atrakcija. Domaće stanovništvo se divilo njegovoj snazi  jer mu je pošlo za rukom da lokalce, koji su građom dosta sitniji od nas, podiže jednom rukom te u njihovim očima definitivno postaje Moša Snažni.

Zaseok Cevirme, koji se sastoji od nekoliko pastirskih kuća i nastambi za blago, smješten na 2200 mnv je naša početna točka uspona. Scene male djece koje nam dolaze u susret, sramežljivo gledajući i pozdravljajući pri tom očekujući slatkiš od turista, podsjećaju na nešto već viđeno  na svom prošlom putovanju Jordanom. Ovo područje ima ne tako lijepu povijest,.. zona ratova, genocida nad armenskim narodom kao i stalne pobuna lokalnih kurda protiv nametnutog  turskog režima, ali moram priznati prilikom boravka smo se osjećali dosta sigurno.

Laganim korakom krećemo za Serkanom. Prolazimo kroz područje siromašno vegetacijom jer je Ararat ugasli vuklan, ali ga posebnim čine razni oblici vulkanskih stijena specifične antracit boje koja se na suncu presijava u različite nijanse. Ispred nas u daljini otvara se pogled na naš cilj, snijegom prekriven Veliki Ararat (5137 mnv). Kada bih hodajući pogledala prema njemu pomislila bih .. uff .. tek smo na početku ... imamo još tri dana jahanja do gore. I imali smo.

Prvi dan je naš cilj kamp 1 ( 3200 mnv) na koji dolazimo nakon par sati hodanja. Tu nas dočekuje ostatak ekipe Ararat adventures. Divni domaćini koji naredne dane brinu da nam ništa ne nedostaje, a pogotovo ČAJ. Ne znam da li zbog brige da ne dehidriramo ili zbog činjenice da je to jedina riječ koja se jednako izgovara i ima isto značenje i u našem rječniku. Kroz kamp prolazi rijeka koja je sa svojih ugodnih 18°C  dane provedene na planini učinila dosta lakšim, jer nakon dnevnih tura na ljetnim temperaturama, te hodanja po suhom terenu gdje se prašina pod gojzericama dizala otprilike kao nakon prolaska krda konja, nam je pružila osvježenje. Centralni šator je bio zajednički prostor grupe koji smo koristili isključivo za vrijeme jela i dogovora. Ispred njega su domaćini u predvečerje zajedno s gostima plesali uz zvukove tradicionalne muzike, dok bi mi odmarali i upijali posljednje sunčeve zrake na livadici s koje se pružao pogled na Dogubayazit i Iran.

Drugi dan nakon doručka krećemo na aklimatizaciju. Dojmljiv krajolik. Velike vulkanske stijene razbacane po livadi djeluju kao ostatci porušenih svemirskih brodova nakon bitke. Nakon nekoliko sati hodanja, penjanja po kamenju koje je dosta nezgodno jer u slučaju proklizavanja ima efekt leda i  nije se moguće zaustaviti niti uz najnoviji vibram na gojzerici, stižemo na 3950 nmv, najvišu točku aklimatizacije. Zauzimamo pozicije prema suncu, te zadovoljno odmaramo. Sutradan krećemo  put kampa 2. Staza je prvih sat vremena dosta ravna, putem nailazimo na kampove ostalih agencija, zatim kreće strm uspon serpentinama do 4200 nmv gdje stižemo nakon nekoliko sati. Kamp 2 je točka do koje konji, koji prenose stvari i potrepštine, mogu doći. Na tom malom prostoru su smješteni  kampovi i ostalih agencija, te je veća koncentracija ljudi gdje jedni odlaze i pričaju nam svoja iskustva o usponu, drugi tek dolaze zapuhani i umorni.  Ubrzo nakon rane večere krećemo na odmor jer u dva sata ujutro krećemo na završni uspon.

I.. došlo je vrijeme. Još pospana navlačim na sebe sve moguće slojeve jer je hladno za poluditi, pazim da ne zaboravim nešto od opreme. I krećemo. Ovdje nam se pridružuje i pomoćni vodič Rastul, slobodno mogu reći Matildin i moj osobni vodič jer je cijeli uspon bio uz nas dvije.  Još  sporijim  tempom krećemo. U mojoj glavi kreće brojalica. Brojalicu koristim uvijek kad mi je teško, a teško mi je skoro svaki put kad ne idem po ravnom ili nizbrdo . I tako, odlučim se na 100. S noge na nogu, tempo je taman da se njišem prema gore i da mogu nesmetano disati kroz  nos. Nakon 100 koraka počastim se pogledom prema gore. Prizor je bolji od očekivanog. Svjetleće lampice u mrklom mraku. Ispred  mene su  to svjetla članova ekipe, dok su u daljini to svjetla drugih  grupa koje su ispred nas. Poprilično su visoko, zato spuštam glavu nazad da ne bih pala u depru. Vraćam se opet nazad u svoju brojalicu i koncentriram na disanje.

Pomalo dolazi dan. Brojalicu smanjujem na 50  jer prizori koje vidim su divni i glava mi stalno bježi okolo. U jednom trenutku se otvara pogled na Mali Ararat. Nekako sam već zadovoljnija i sve mi postaje lipo. Tristotinjak metara pred vrh navlačimo dereze i mojoj sreći nema kraja. Sretna sam do te mjere da sam zaboravila i brojalicu i disanje. Krenula bih veselo tim šiljcima zabijati u led, a nakon dvadeset koraka bih stala jer mi je bila potrebna pauza da udahnem zrak i smirim disanje.  Zapuhana, teško mi je, ali sam sretna što je oko mene sve bijelo i još je tako malo ostalo do vrha.

Prva grupa je već oko 7 stigla na vrh, a kroz pola sata su se već vijorile zastave i  svi smo namješteni pozirali za zajedničku fotografiju. Jutro je bio sunčano i bez vjetra tako da smo mogli  uživati u predivnim zimskim prizorima. Okretala sam se oko sebe sretna što sam uopće uspjela doći do tu i govorila, ajme šta je ovo lipo. Ubrzo smo  se uputili veselim korakom put kampa 2, te nakon kratkog odmora spuštamo se na  kamp 1, gdje odmaramo do sutra, kada se spuštamo nazad u civilizaciju. Pred kraj spusta, kad bih se okrenula nazad prema vrhu bih promislila...  lipo je bilo, ali ne bih ponovno. Međutim, sad kad pišem ovaj tekst, mislim da bih već sutra spakirala stvari i krenula još jednom u ovu avanturu.

Sljedeća dva dana smo proveli u Dogubayazitu, odmarajući i obilazeći turističke atrakcije u okolici kao što su  Ishak  Pasina  palača  te nalazište ostataka  Noine arke. Neki od nas su se počastili i odlaskom u tradicionalni turski hamam. Moja preporuka je, ako budete imali priliku ne propustite iskustvo turskog hamama. Par sati u hamamu  nam je nakon uspona na Ararat došlo kao budali šamar.

Put dalje nastavljamo u grad koji je iznad svih mojih očekivanja, grad u koji se u skoro vrijeme vraćam, jer dva i pol dana je taman dovoljno za vidjeti toliko da jedva čekate nazad istražiti sve što taj grad pruža. Spoj stare i nove civilizacije, dvaju kontinenta... U  jednom ruku toliko svjetski, opušten, čist, a u drugu toliko moćan svojom povijesnom ostavštinom. Konstantinopol, Carigrad, ili kako ga danas nazivamo ... Istanbul.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja