Hladno, zimsko jutro. Knin je iza nas. U Otriću pratimo smjer željezničke postaje Zrmanje. Skrećemo desno, prema razrušenoj postaji, gdje se parkiramo. Iz kombija i jedne aute izlazi 12 planinara, spremnih za sve uvjete penjanja: Kojo, Tome, Branka, Magazin, Mara, Neven, Anika, Marijana, Stipe, Nada i ja, Maca. Spremamo dereze u ruksak, iako se čini da nam neće trebati. Prelazimo tračnice i markiranom stazom za Poštak, krećemo lijevo, a zatim desno, uskom stazom koja vodi uz brežuljke.
Sunčevi zraci nas griju, dok nam se ledena bura uvlači oko vrata i ušiju. Svi smo opijeni spletom sunca, bure i bjelinom snijega koji nam škripi pod nogama. Markacije na tlu proviruju iz niskog snijega. Tema za sjećanje na prijašnje godine kada se probijalo do vrha kao da se penje na Himalaju. Mali odmor kod Poštakovih kamenih stupova, na visini od 1200m, pa dalje desno iza kamenog kuka. Ispod visokih stabala, noge nam dublje upadaju u snijeg. Bura tu miruje, možemo baciti pogled na plavo nebo i prostranu, valovitu Liku. Tu negdje izvire bistra i hladna Zrmanja. Zavijamo lijevo uz kamenjar, i eto nas pred vrh. Tu se bura poigrava s nama, gura nazad, prevrće, ledi nam lica. Traži poštivanje svojih 1425m visine, blizinu moćne Dinare s jedne i čarobnog Velebita s druge strane. U borbi s burom, uspjeli smo napraviti par snimaka diveći se planinskom lancu koji Liku graniči s Bosnom, skoro dodirljivom.
Povratak smo pretvorili u zabavu na snijegu. Tragovi lisice i zeca su se isprepretali s našim koracima snježnom padinom.
Rani povratak, tek je prošlo podne, donosimo nove planove. Skrećemo u selo Zrmanja, lijevo uskom cestom do kuće na proplanku gdje ostavljamo kombi i auto. Uzimamo samo ''slatke zalogaje'' i pješačimo uz Zrmanju do njenog izvora. Lijepo je vidjeti kako bistra i brza, razdvaja dvije obale, tekući zelenim krajolikom. Dok se sunce probija kroz vrbik, mi se ispod ogoljelih grana i divlje loze. Na izvoru se napajamo i vodom i ljepotom bukova i sedre. Posle okrepe, ostavljamo Zrmanju da teče, a mi željni ljepote prirode tražimo još.
U Ivoševcu, u blizini starorimskog vojnog logora, Burnuma, zastajemo na tren diveći se Brljan jezeru. Modra i bistra površina rijeke Krke, pravi slapove, zavija među sedrenim stijenama, vraća se nazad i opet nestaje kanjonom.
Sunce stvara sjenu, hladan zrak najavljuje sumrak, a mi ipak odlučismo zastati u starohrvatski Bribir. Bribirska Glavica, atraktivni lokalitet, osobno me je oduševila. Mistični spoj prirode i drevnih građevina zaslužno nose naziv hrvatska Troja. Povijesna priča iz 13.st. utkana u ove ostatke zidina čine spomenik kulture najviše kategorije. Tu je samostan Sv.Marije, dom prvog hrvatskog svetca N.Tavelića. Dok je ban Pavao I. Šubić Bribirski pokopan u istoj katedrali.
Sumrak se spuštao na tajanstvene zidine, morali smo krenuti, a sjene i glasovi starih vremena kao da su nas dozivali.
14.01.2012, 17:57
Maca
