+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Monte Rosa (Alpe) 16. – 19. 07. 2020.


  01.09.2020, 09:06   •     Jelena Morić

 

Pretpostavljam da bi dosadilo i najstrastvenijem planinaru pa ću stati i poželjeti svakom tko ovo čita da jednom u životu zakorači u to carstvo alpskih velikana.

 

 

Dignuti se visoko u Alpe, to je bila ovogodišnja želja koja se vrtjela po mojoj glavi još od prošlog ljeta. Početna ideja je bio naprosto savršena jer je uključivala uspon na dva četiritisućnjaka s divnim ljudima u kasnom lipanjskom terminu koji mi je najbolje odgovarao. Toliko savršena da sam strahovala od svakakvih loših scenarija koji bi mogli pokvariti plan ali ni nakraj pameti da će se pojaviti neka pandemija i da će termini u domovima propasti zbog nekakvog virusa. I tako dok su drugi ljudi pratili nervozno svakodnevne objave hrvatskog civilnog stožera i brojeve oboljelih od korone zbog straha od bolesti i financijske egzistencije, ja sam brojala zaražene u svim zemljama susjedstva i odbrojavala dane do planiranog polaska nadajući se da će korona nekim čudom nestati i da će se granice otvoriti. Nažalost Francuska je produžila izvanredno stanje do kraja šestog mjeseca, termini su u domovima propali i cijela priča se odgodila za godinu dana. Kako se nisam mogla pomiriti s očiglednim otkazivanjem uspona u Alpe, nekoliko tjedana prije zakazanog termina iskopala sam alternativni plan uspona na Monte Rosu sa zagrebačkim vodičem koji je bio planiran u nešto kasnijem terminu polovinom srpnja. Kako je isti planiran davno i grupa već bila popunjena, stajala sam neko kratko vrijeme na listi čekanja nadajući se da će neki nesretnik zbog komplikacija s koronom morati otkazati. Na žalost tih ljudi, a mojom srećom upala sam u ekipu. Kako se dan polaska približavao tako su se opet povećavali brojevi zaraženih i nervoza je u meni rasla do neviđenih razmjera. U nekom trenutku sam jedva čekala da sve prođe samo da završi ta neizvjesnost.

Nisam nikog poznavala u ekipi ali mi to nije bilo ni bitno. Nakon nekog niza godina hodanja po planinama imaš već osjećaj za svakog s kim ideš u planinu ili ga tamo sretneš, da ti je neki rođak. Srijedu kasno navečer kupim jedinog dalmatinca iz ekipe i putujemo za Zagreb odakle je u 4 sata ujutro polazak prema Italiji. Nas 15 sve skupa s tim da su se većinom ljudi poznavali jer su već negdje bili skupa na nekim usponima, bilo s našim vodičem Franjom ili u nekoj drugoj kombinaciji. Šarolika ekipa kasnije će se pokazati kao neočekivano ugodno društvo za ovaj uspon. 10 sati puta u startu mi se činila kao cijela vječnost  i planirala sam da ću spavati barem malo s obzirom na izgubljenu noć, međutim društvo je bilo veselo i mislim da ni 5 minuta nije bilo tišine za oko sklopiti. Nisu mi pomogli ni čepovi za uši.

Negdje oko 2 stigli smo u Alagna Valesia, predivno planinarsko mjesto koje je početna točka sustava žičara koje zimi služe skijašima a ljeti nama planinarima da nam skrate dane u planini. Presvlačenje na parkingu, trpanje stvari  u ruksak i ukrcavanje u žičaru. Otkako smo krenuli žičarom Franjo nas konstantno upozorava da dišemo duboko kako bi preventivno djelovali na moguće komplikacije zbog visinske bolesti nakon iskrcavanja sa žičare odnosno navečer u Capanni Gnifetti gdje spavamo. Nekoliko sati uspona do doma krećemo se sporo s puno pauza u kojima dišemo duboko zbog očekivanih problema kasnije tijekom noći. Fascinirana sam izvanrednim krajolikom, kombinacijama snijega, tamno smeđih alpskih stijena i igrom oblaka oko nas.

Capanna Gnifetti je polazišna točka za uspon na najviše vrhove Monte Rose i smještena je na vertikalnoj stijeni u kojoj su postavljena gazišta i debeli brodski konop za sigurnije penjanje. Malo nezgodno penjati u derezama po kamenju za nas koji nismo na to naučili, ali brzo se ulovi „mot”. U domu je živo i izgleda popunjen. Na svakom koraku su sredstva za dezinfekciju ali to je ujedno i jedino što nas podsjeća na pandemiju s obzirom na to da se ljudi po ničemu ne ponašaju drugačije. Za večeru sam očekivala neki fažol i kobasice a dobili smo 4 slijeda jela i bez obzira na moju predrasudu o manjem apetitu na velikim visinama svi smo bili poprilično gladni. Piva je ovdje luksuz za naše hrvatske džepove s obzirom na to da košta 7 eura, ali doletjela je helikopterom kao i sve što je posluženo na stolu, tako da realno i nije neka cifra.

Bez obzira na upozorenja vodiča i očekivane poteškoće zbog visinske bolesti čini se da smo svi dobro ali kako meni fali jedna neprospavana noć zbog vožnje iz Dalmacije odmah iza večere idem u krevet da nadoknadim barem nešto sna. Spremam bocu vode kraj kreveta radi maksimalne hidracije tijekom noći te brzo nakon pola tablete za spavanje tonem u san kao mala beba do 5 ujutro. Nisam nikad u ovih  7 godina planinarenja spavala 6 sati u komadu igdje u planini pa sam se probudila sretna ko malo dijete. Petak je ujutro, kreće brzinski doručak i priprema opreme  za planirani uspone na nekoliko vrhova iznad 4000m, aklimatizacija za sutrašnji uspon na Capanna Margherita. Jutro je predivno, sunčano s oblacima koji će ostati ispod nas. Krcamo se u naveze i krećemo laganim tempom uzbrdo po ledenjaku koji je ove godine za razliku od nekih prijašnjih još uvijek prekriven debelim slojem snijega i tek na nekoliko mjesta smo naišli na manje procjepe. Radimo dosta pauza, većinom samo jako kratke za duboko disanje ili eventualno par minuta za čaj ili slično. Tempo mi odgovara i uopće me ne umara, u kondiciji sam dobroj i čini mi se taj dan kao da će to biti „mačji kašalj” od uspona.

Kako se dižemo iznad razine oblaka tako raste i naša euforija i sreća. Nema te riječi kojom se može opisati kako je ta planina lijepa. Osjećam se presretno jer se nalazim tu u tom divnom ambijentu o kojem par godina prije nisam ni mogla sanjati. Hodamo do prvog vrha kojeg ćemo penjati, simpatični Schwarzhorn (4321m). To je samo jedan mali vrh na planini međutim vrh je izrazito strma zaleđena padina u koju gledam sa strahopoštovanjem i nevjericom da ćemo to stvarno i penjati. Tko želi može a tko ne želi čeka, kaže vodič. Franjo penje prvi, postavlja međuosiguranja lednim vijcima i na vrhu priprema sidrište. Penjat će se simultano troje ljudi navezani na konop a on će ih osiguravati na sidrištu. Uspon i spust prvog ženskog tima traje preko sat vremena pa i moja motivacija opada s obzirom na to da su cure poprilično iskusne a puno su imale problema u penjanju i spustu. Drugi muški trio penje duplo brže bez poteškoća, ostaju još dvojica i ja s obzirom na to da ostali ne žele penjati. Penjemo sinkronizirano s dva cepina po zaleđenoj strmini a srce mi raste ko kuća. Puno snage treba za zabijati cepin u tvrdi snijeg ili led, ali je nevjerojatni gušt. Na vrhu je kratki uski žilet pa je svaki korak pažljiv i isplaniran. S druge strane strehe je provalija od nekih 500-ak metara i nemam baš ni hrabrosti nagnuti se pogledati preko strehe dok čekam red za absajl. Divno iskustvo i baš sam sretna što sam odlučila popeti.
Spuštamo se nešto niže na Balmenhorn (4167m), mali vrh na kojem se nalazi ogroman kip Isusa i malo sklonište, također na okomitoj vertikalnoj stijeni u kojoj su postavljena osiguranja (gazišta i debeli brodski konop) za sigurno penjanje. Nakon njega krećemo prema Piramide Vincent (4215m), tehnički ne zahtijevan ali s nevjerojatnim pogledom na okolne vrhove. Oblaci se u tim trenutcima dižu u neke nevjerojatne skulpture i planina se pretvorila u  nešto najljepše što sam vidjela  ikada  u životu. Suze radosnice mi teku ispod sunčanih naočala od sreće što sam sada tu u tom trenutku i što imam privilegiju vidjeti tu nevjerojatnu ljepotu.

Nakon Vincenta vraćamo se nazad u dom. Već je kasno popodne pa kako se spuštamo prema domu temperatura nevjerojatno raste pa smo i pažljiviji u hodanju po glečeru s obzirom na to da su vidljive nove pukotine koje jutros nisu bile na stazi. Osjećam sve veći umor i pospanost pa odmah iza večere (opet bogate u 4 slijeda) bježim u krevet, pola tablete za spavanje i boca vode kraj glave. Budim se u 4 ujutro a u hodniku je nevjerojatno buka. Cijeli dom je na nogama jer je prva runda doručka već počela i svi se spremaju za polazak na Capannu Margheritu. Većina ljudi penje sa Gnifetti na Zumsteinspitze ili Signalkuppe i vraćaju se nazad, rijetki se odlučuju za spavanje u domu Margherita s obzirom na to da je na toj visini gotovo nemoguće spavati. S obzirom na to da mi spavamo gore a vremenska prognoza je idealna, nismo se budili tako rano već  nešto kasnije oko 6 smo bili na doručku, jedini mi jer su apsolutno svi tad već krenuli na uspon. Nakon što smo se ponovno ukrcali u naveze krećemo istom rutom uzbrdo. Shvaćam nakon prvih par koraka da nemam toliko snage kao dan prije i da ipak uspon neće biti mačji kašalj kako sam to nadobudno procijenila prijašnje jutro. Ispred mene u navezi kolega planinar vidljivo sporije hoda pa zaključujem vrlo brzo da mi taj njegov sporiji tempo savršeno odgovara. Kako se dižemo visočije tako postaje teže. Motivacija je i dalje na visokom nivou  jer je sve apsolutno predivno gdje god da pogledaš. Ima jako puno naveza na stazi, često se mimoilazimo kako se približavamo vrhu jer su se brzi ranoranioci već popeli. Kolegi ispred mene je sve teže i prebacuje se kod Franje u navezu, oni će sporije a ostali će krenuti naprijed. S njima je brza Zrinka pa se dosjetim da se zamijenim s njom, mislim da će mi bolje odgovarati sporiji tempo i društvo u toj navezi pa tako krećemo još sporije u Darkovom tempu. Ljudska psiha je nevjerojatna zagonetka pa nisam sigurna dali se osjećam nešto lošije zato što stvarno već imam simptome visinske ili od te puste neizvjesnosti i upozoravanja na moguće probleme sam već i umislila nešto. Koristim svaku moguću stanku za gutanje tekućine jer znam da su tekućina i spor hod najbolja preventiva. U nekom trenutku ne mogu ni progutati vodu, čini se da je grlo zapelo pa pretpostavljam da je to od visinske.

Capanna Margherita je smještena na vrhu Signalkuppe (4554m), na strmoj litici od mislim i 1000 metara nadmorske visine. Osim što je planinarski dom ona je i opservatorij za istraživanje utjecaja visinske bolesti (još od početka 20og stoljeća. Izgrađena daleke 1893 na način da je rađena u dolini odakle je na mulama i leđima donesena te složena na licu mjesta. Otvorena tada u prisustvu talijanske kraljice po kojoj je dobila ime (nevjerojatno za tadašnja vremena). Renovirana i napravljena u sadašnje razmjere 1977 godine. Nevjerojatan osjećaj sreće vas obuzme kad se popnete za sunčanog dana kao što smo mi imali tada. Suze opet teku ispod naočala i grlimo se i čestitamo jedni drugima. Kolega Darko koji se poprilično namučio na usponu je dosta loše pa je odmah završio u krevetu, krevet, međutim kroz nekoliko sati će biti znatno bolje. Franjo ima plan za nadobudne tko želi ponovno se spustiti s Capanne Margherite i penjati na susjedni vrh Zumsteinspitze (4563m). Tijelo i razum mi govore da mi treba odmor ali srce hoće tamo. Vidim izdaleka da uspon ide po žiletu a želim probati takav uspon pa trpam nešto hrane u sebe da skupim štogod energije. Hrvoje ne ide pa srećom dijeli energetske gelove. Obećala sam si kasnije kad smo se vratili da više nigdi bez tog ne idem na teške uspone.

Idemo u dvije naveze po četvero, lagano s pauzama „za disanje”. Vjetar je jako puhao na izloženom dijelu pa smo stvarno pazili na svaki korak. Na vrhu se zadržali vrlo kratko jer je dosta usko pa lagano nizbrdo osiguravajući jedan drugoga po stijenama, čak i četveronoške na dijelu gdje je jako usko s obzirom na jake udare vjetra. Bilo je to moje krštenje za alpske žilete. Kratko ali slatko, kako se to već kaže za takve kratke a malo kompliciranije uspone.

Sretni i ispunjeni vratili smo se u dom i uživali nekoliko sati u predivnom sutonu i nevjerojatnim pogledima s najvišeg planinarskog objekta u Europi. Pogled na Matterhorn u suton je nešto spektakularno zbog čega ljudi ovdje dolaze. Ovo je stvarno mjesto gdje treba otići jednom u životu. Dom je podjednako opremljen i uređen na 4500m kao i Gnifetti osim što ovdje nema tekuće vode. Nema pranja zubi, ruku ili ičega drugog. Sredstvo za dezinfekciju i vlažne maramice su sva higijena koju imate na raspolaganju. U wc-u (čučavcu) se nalazi jedino wc papir i štap od metle i čišćenje se svodi na kombinaciju to dvoje. Čistoća je na zavidnom nivou ( s obzirom na okolnosti) ali smrad u hodniku spavaonica koji dolazi iz wc-a je jedino što remeti božanstveni ugođaj na ovoj nevjerojatnoj građevini. Večera je također u nekoliko sljedova i bez obzira na to što sam nekako mislila da nećemo jesti na ovoj visini čini se da nitko nije izgubio apetit, makar smo svi malo „smušeni”. Sa zadnjim zrakama sunca ja se bacam u krevet nadajući se da uhvatim nešto sna s obzirom da sljedeći dan radimo kompletan spust i povratak u Zagreb odnosno u Dalmaciju. Nešto ubrzo oko 11 sati svi su u krevetu i premda nedugo nakon toga sam i zaspala, negdje oko 1 sat počinje agonija jer često moram na wc (pijemo puno vode i čaja cijelo vrijeme) a nakon povratka u krevet treba 10 minuta da se smiri disanje i otkucaji srca koje lupa kao da sam išla na wc u dom Gnifetti 1000 m ispod, a ne tih 10 metara kroz hodnik. To je to znači, kopčam tek sad što sam čitala od drugih ljudi, nema toga tko se naspavao na Margheriti. Zadnje dizanje u 5 ujutro je bilo najgore jer čim sam spustila noge na pod kužim da me glava jako boli. Nije nikom ništa bolje, svi imamo sličnu priču osim Sande kojoj su uz sve to ostalo oči toliko natečene da ne može ni otvoriti kapke. Pijem tabletu za glavobolju i jurim na doručak po kavu. Nije da mi je strašno loše ali nije mi ni nešto puno lipo. Ipak, kad sam zakoračila na terasu da vidim kako izgleda izlazak sunca iznad tih svih vrhova ispod nas, bilo mi je jasno da je sve to itekako vrijedno tog nevjerojatnog pogleda. Pakiranje stvari i navlačenje opreme je naporno pa duboko dišem kao da se penjem strmo u brdo, a zapravo samo kopčam gamaše. Kako to uvijek bude nakon niti 200ak metara spusta svima nam je bolje i već se dogovaramo za još jedan uspon na usputni mali vrh Ludwigshöhe koji nam neće uzeti puno vremena a zanimljiv je za penjanje s obzirom na to da je usko i treba biti jako pažljiv.  Idemo u dvije naveze, ostatak ekipe je produžio u Gnifetti. Pažljivo korak po korak, jedva smo se nagurali na uski prostor na vrhu i usidrili kratko za neuspješni pokušaj zajedničke fotografije. Šesti nam je to „vrh” koji smo ispenjali u masivu Monte rose.

Puno toga što sam na ovaj ili onaj način teoretski učila o visokogorstvu ovdje sam u ovih par dana imala priliku utvrditi. Puno nekih detalja koji su se sad posložili na mjesto. Monte Rosa je u aspektima visokogorstva relativno „lagan” uspon ako zanemarimo veliku visinu i težinu zbog utjecaja visinske bolesti. Ima tu dosta tehnički zahtjevnih vrhova na planini, međutim oni se mogu preskočiti odnosno penjati tehnički ne zahtjevni vrhovi. Ledenjačke pukotine su ono što je relativno opasno, ali i one mogu biti kompletno prekrivene snijegom ili pak otvorene odnosno vidljive za zaobilaženje, preskakanje i slično. U svemu tome ono što mi je bilo najkompliciranije i psihički najteže je hodanje u navezi dugo vremena. Neko bi brže, neko sporije. Neko je žedan pa hoće stati, drugi nervozan jer nije žedan i ne želi stajati. Nekome vruće pa se hoće skinuti, drugi se buni jer se opet staje. Za 20 minuta je ovom drugom isto vruće pa hoće stati a onda onaj prvi se buni što se isti nije skinuo 20 minuta prije. Za svaku glupost koju trebaš napraviti, zamijeniti rukavice, napiti se, obaviti nuždu, namazati se kremom za sunčanje (a radiš to svakih dvi ure) ili bilo što slično trebao bi zaustaviti cijelu navezu odnosno cijelu kolonu. Pa onda budeš i žedan, i vruće ti je, i hladno i što već sve jer ne želiš zaustaviti navezu odnosno čekaš kad će vodič odrediti pauzu. Ako treba obaviti nuždu nema ni grma ni stine ni skidanja iz naveze ako je ledenjački teren, nema veze ni ako prolaze druge naveze nepoznatih ljudi u tim trenucima (kakva god da nužda bila).

Svašta sam naučila o visokim Alpskim usponima, divni ljudi su se našli tu u našoj ekipi počevši od vodiča pa do svakog pojedinačnog člana tima i stvarno je  bio uspon za pamćenje. Vrijeme je bilo savršeno, izmišljeno kao da sam ga isprogramirala po želji. Pišem već četvrtu stranicu teksta a imam osjećaj da bi mogla napisati još toliko. Pretpostavljam da bi dosadilo i najstrastvenijem planinaru pa ću stati i poželjeti svakom tko ovo čita da jednom u životu zakorači u to carstvo alpskih velikana. Ja ću se sigurno još puno puno puta vraćati.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja