+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Memorijalni uspon na Lupoglav (Prenj) 16.i 17. 2. 2019.


  25.02.2019, 12:26   •     Jelena Morić

 

Naše Mihovilke Tina Krnić i Jelena Morić na vrhu.

 

 

Dvije godine već planiram sudjelovati na memorijalnom usponu na Lupoglav, dvodnevnom zimskom usponu u organizaciji Planinarskog saveza BIH u čast poginula 3 alpinista za koje se vjeruje da su prvi ispenjali Lupoglav u zimskim uvjetima. Davno sam po pričama kolega iz kluba shvatila da je zimski uspon sa spavanjem u šatoru na 1600m neka sasvim druga dimenzija planinarenja i da prije svega treba imati dobru opremu. I tako kad sam sve skupila (bar sam mislila da jesam) i odlučila da ću baš ove godine ići, shvatila sam se da je pola našeg kluba na ekspedicijama po drugim kontinentima i da su velike šanse da neću imati s kim. Nade su bile još manje kad sam iza Nove Godine dobila tešku gripu od koje se nisam oporavila 2 tjedna za vrijeme kojih mi nije palo napamet da se bavim ikakvim sportskim aktivnostima. Kako se zdravstveno stanje popravljalo tako se u meni javila ponovno snažna želja da se uputim na Prenj u nadi da će mi se planina smilovati i pružiti predivne vidike kao na fascinantnim snimkama koje sam često gledala na internetu. Presretna sam bila kad su se javili Tina K. i Ale (ipak on zbog problema s leđima mora odustati) da žele ići a pogotovo kada sam nekoliko dana prije vikenda shvatila da je vremenska prognoza savršena i da bi moj san lako mogao postati stvarnost.

Kako se približavao taj dan raslo je u meni uzbuđenje te je odlazak na memorijal postala cjelodnevna okupacija mojih moždanih vijuga. Nevjerojatno mi je to, ali kako idu godine tako to uzbuđenje pred planinarske izlete sve više raste u meni pa se svaki put čini kao da je prvi put. Pitala sam se što bi bilo da sam kojim slučajem išla na neku ekspediciju sa kolegama na drugi kraj svijeta. U subotnje rano jutro (noć) ukrcale smo se Tina i ja u automobil i krenule prema Bosni. Tina je već bila na memorijalu dvaput već i upozorila me na sve bitne detalje tako da sam bila opuštena jer smo potpuno spremne za avanturu.

Uspon počinje u kanjonu Mostarske bijele gdje se upisujemo u evidenciju organizatora te nakon uvodne riječi glavnih vodiča krećemo u dugačkoj koloni uzbrdo, prvo preko potoka pa zatim makadamom lagano uzbrdo. Vrlo brzo skrećemo s puta na planinarsku stazu gdje se nagib povećava i počinju "muke po ruksaku" s obzirom da su krcati zimske opreme (naši su 18 kg ali ima ih puno većih). Čini se da smo Tina i ja u dobroj kondiciji (ili je to od moje euforije) pa napredujemo relativno dobro uzbrdo, čak u nekom trenutku dižemo na noge vodiče i grupu prvih planinara koji su zasjeli na neplanirani odmor te su prisilno morali nastaviti iznenađeni našim tempom. Dan je dosta topao pa je uspon sve naporniji kako se dižemo iz kanjona na osunčane predjele. Negdje nakon 3,5 sati uspona  postaje mi stvarno naporan taj teški ruksak i ne mogu dočekati da ga skinem sa sebe. U grupi nas ima više od 120  planinara, vodiča i gss pripadnika. Žena ima malo ako uzmemo u obzirom na naš prosjek u HPK Mihovil-u.  Ono što je sigurno je da nikom nije lako i svi su jednako crveni, znojni i uspuhani te je poštapalica "što je meni ovo trebalo" glavni predmet zafrkancije.

Jedva sam dočekala da se spustimo u Barni dol gdje uz zadnje zrake sunca već niču šatori i pripremaju se drva za vatru. Temperatura pomalo pada tako da navlačimo dodatne čarape, skijaške hlače i druge artikle za "preživljavanje" koji smo teglili na leđima.. Vodu smo popili na usponu pa smo odmah krenule s kuhanjem snijega kako bi osigurali dovoljno vode za sljedeći dan. Uz višnjevaču uživamo u sutonu s pogledom na Lupoglav u daljini. Noć je vedra i mjesečina obasjava zaleđeni vrh Ovča iznad nas. Osjećam se kao da sam u nekom filmu iz National Geographic-a, ne mogu  vjerovati da sam stvarno tu na toj moćnoj planini. Sa svim slojevima robe i čarapa čak mi nije ni toliko hladno (ili je to od rakije) koliko sam očekivala da će biti. Već negdje oko 8 počinjemo zijevati pa zaključujemo da je pametno zavući se u vreću i probati se naspavati. Trpamo vodu i slične rizične „artikle” u vreću za spavanje kako se ne bi smrzle tijekom hladne noći. Ja sam se već kod kuće psihički pripremila na najgori scenarij tj. da ću se zbog napornog uspona pothladiti i „smrznuti” od niske temperature (prognoze su bile od -7 do -12 ujutro) pa samim tim niti ne sklopiti oči tijekom noći. Bolje se pripremiti na takav scenarij pa se možda i ugodno iznenadim. I tako sam na opće iznenađenje zaspala jako brzo ali utonula u ružni san u kojem moram napustiti Barni dol na prvi dan memorijala jer moram ići na posao. U tom strašnom snu tužna i razočarana tražim šefa da dam otkaz jer se pod svaku cijenu želim vratiti na završni uspon na Lupoglav. Iz noćne more probudila sam se negdje oko 5 ujutro presretna kad sam shvatila da sam još uvijek u šatoru na Prenju i da je to bila samo još jedna noćna mora. Noge su mi se u međuvremenu smrzle ali to ne umanjuje moju sreću što sam tu gdje jesam a ne na poslu, pa guram još zadnji komad robe kojeg nisam obukla oko stopala da se ugriju. Čuje se meškoljenje u kampu jer se ustala prva grupa alpinista koja kreće na uspon prije nas ostalih kako bi ispitali stanje staze odnosno procijenili da li se može izvršiti uspon. Vrlo brzo zvoni alarm i izvlačimo se iz šatora i krećemo sa pripremom.  Nešto treba i pojesti prije uspona pa žvačem napola zaleđeni kruh sa tek skuhanom kavom koja je bila vruća samo u trenutku kad sam je skinula sa kuhala te se vrlo brzo pretvorila u ukusni ice-caffe. Mobitel i prijenosnu bateriju sam zaboravila uvući u vreću za spavanje pa su se ugasili za par minuta.

Nešto iza 7 odlazimo prema grobu dvojice alpinista koji su sahranjeni na planini te čekamo da se svi okupe zbog odavanja počasti poginulima. Uz prve zrake sunca na vrhu Lupoglava krećemo u uspon na vrh. "Ogledni" tim koji je krenuo ranije javlja radio stanicom da je staza kompletno zaleđena na vršnom najizloženijem dijelu pa smo malo skeptične Tina i ja s obzirom da smo planirale penjati bez naveza. Kako se lagano dizala temperatura i staza postajala mekša, zaključile smo da ipak idemo po planu. Kolona je dugačka i sporo napredujemo zbog velikog nagiba i potrebnog opreza. U međuvremenu kako je zatoplilo, tako se i moj mobitel osvijestio ali s obzirom da je teren jako izložen i još uvijek na mjestima zaleđen ostavljam fotografiranje za vrh. Ispod vrha na najizloženijem dijelu je prvi tim postavio gelender u snijegu kao osiguranje za slučaj proklizavanja.

Koji veličanstveni pogled na vrhu! Na sve strane gdje god da se okrenem su planine pod snijegom. Bože koja lijepa zemlja razmišljam....kao da sam negdje u Alpama! Gotovo da su mi oči zasuzile od ljepote....Svi su veseli i euforični, fotografiraju se i uživaju na suncu. Ne zadržavamo se dugo na vrhu jer nas čeka silazak 2000 m i pakiranje opreme na Barnom dolu. Malo je gužva na gelenderu za silazak na rizičnom dijelu ali nitko se baš oko toga ne nervira. Kako je sunce već visoko tako je i silazak na izloženoj padini puno lakši s obzirom da je snijeg mekan i stabilniji za hodanje. Skidamo se ponovno u kratke rukave,  u kampu je temperatura gotovo proljetna. Sušenje, slaganje vreća i šatora, ručak iz ruksaka (u međuvremenu se sve odledilo) i krećemo na silazak. Ramena su bolna od nošenja ruksaka prethodnog dana tako da sad nije ništa ni bolje ni lakše ali uz oduševljenje sa svim viđenim, nekako je barem psihički lakše. Tina je već treći put na memorijalu i oduševljena je, tako da se moja sreća ne može ni opisati. U sumrak dolazimo do auta te nakon brzog pakiranja krećemo iz kanjona prema kući.

Par dana poslije nakon mog oduševljenog prepričavanja pita me prijateljica ironično: "Koliko si sad mirna s planinom, jesi li bar do sljedećeg vikenda?". Shvatili su očito već svi oko mene da je planina kao droga. Samo o njoj misliš, sve bi dao za nju a što više ideš to ti više treba....i svaki put želiš malo visočije, malo dalje ili malo teže nego onaj prije....

PRENJ - Vladimir  Nazor,  (Iz zbirke “Pjesme partizanke”, svibanj 1943)

Prenj planina nije,
Visok grad je vila,
Sijelo je bogova
Drevnih bogumila:
Još vrijeme brazde
Po čelu mu ore;
U njem se žestoko
Dobro i zlo bore.

Prenj planina nije,
Divova je kuća,
Kojom bitka bjesni
Sve veća i ljuća:
Rat naših vrlina
S našim porocima,
Borba u još divljim
Barbarskim grudima.

I Prenj stoji.
Sav je
Od jednog komada;
Krvav je kad sunce
U maglu zapada;
U jesenje dane
Kao žuć se žuti,
Grozan kad prozbori,
Strašan kada šuti.

Prenj planina nije
Žrtvovani je kamen
Što čeka da sveti
Očisti ga plamen.
I Bijeli Svećenik
K njemu jednom stigne,
Put k zvijezdama i
Suncu Sebe i nas digne.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja