+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Matterhorn – od potajnog sna do „vrha smrti“


  02.08.2018, 08:44   •     Alija Omerović

 

Matterhorn 4478 m popeli Luka Dubravica i Alija Omerović-Ale članovi MIhovila i HGSS Stanice Šibenik - jedan od najopasnijih i najsmrtonosnijih vrhova svijeta koji je po dostupnim informacijama do sada uzeo preko 600 života alpinista željnih da popnu njegov vrh.

 

 

Zato ga još zovu i Vrh smrti, potajna želja svakog planinara. I sama pomisao uspona na ovakav vrh izaziva jezu i strahopoštovanje, a tek kada dođeš ispod njega i visoko uzdigneš pogled prema gore, pa još gore, a onda napneš vratne žile jer glava ode u neprirodan položaj da pogledom dosegneš sam vrh. Tek onda shvatiš da odluka koju si donio da ga kreneš penjati je u stvari i najveća odluka tvoga života. Vrh oblika piramide i izgleda obeliska, špicast i visok kao sam vrag, dominira izgledom i vlada tim prostorom Alpa. Još od srednjeg vijeka kad su ljudi našli puteve ispod njega preko prijevoja od 3200 m, sam vrh su ostavili na miru i nisu ga ni pokušavali penjati. Postoji legenda da gore visoko na njegovom vrhu živi sam Vrag koji, kad se naljuti, baca led, sniježne lavine i stijene veličine kuća u svoje podnožje preko strmih padina dubokih i preko 1000 m.

Nakon Mont Blanca, Grossglocknera i moje Himalaje, došao je red i na ovaj put. Odlučni smo poći pa šta bude, svjesni opasnosti koju nosi krenuli smo ranom zorom iz Šibenika preko Stankovaca, Rijeke, Venecije, Milana do Zermatta, malog ali tako lijepog švicarskog mjesta u podnožju Matterhorna. Put osobnim automobilom trajao je 12 sati, 1015 km. U sam gradić se ne može ući autom, pa smo kamp za spavanje pronašli u Täschu, 4-5 km prije, a u sam Zermatt dolazi se vlakom koji vozi svakih 20 minuta. Cijene su visoke za sve – prava Švica, a najskuplja je ona životna koju shvatiš već u Zermattu kada prvi put vidiš stijenu Matterhorna. Strašno!!!

Ipak spavamo dobro. Sutradan ostavljamo auto na parkingu kod našeg čovjeka iz Slavonije i idemo do doma  Hörnlihütte na 3260 m, pa zato i ne brinemo toliko za uspon. Nakon vlakića na kraju Zermatta sjedamo na žičaru i vozimo se do zadnje stanice. Iako je kraj srpnja, ljudi nose skije i idu na padine Monte Rossa uživati, a mi sa svojim teškim natrpanim ruksacima dva sata uspona do doma. Vrijeme koje je najveći uzrok nesreća na ovoj planini je loše, vrh je obučen u crni oblak, oko njega grmi i sijeva, pada ledena kiša i snježić. Pomislim dobro je, možda ovako i ostane pa sutra i ne idemo gore, a onda onaj drugi poriv u meni moli boga da ovo prođe i da osvane vedar dan.

Kao po nekoj šemi na ovakve uspone se kreće oko 4 sata ujutro. Vodiči vežu svoje klijente i kao ovce ih vuku do vrha. Tako smo i mi već u 4 brzo bili spremni, ali kao po nekom tajnom dogovoru svi su nam već utekli, vidimo tikice već visoko u stijeni. Još sam se čudio Ameru koji je hrkao i prevrćao cijelu noć, gdje će on već u tri sata ujutro, ali to je politika vodiča koji ne vole nas solo penjače koji nismo spremni platiti 1500 eura da nas vuku gore, pa čak prave i zamke po smjerovima da se izgubiš u labirintu stijena i kamenih gromada. Nama se to dogodilo već nakon pola sata uspona, pa još puno puta, tako da do skloništa stižemo za 4 ipo sata, često se dižući, spuštajući, opasno priječeći tražeći pravi smjer.

Vidno umorni, istrošeni skoro do krajnjih granica, bacamo ruksake sa sebe, ja čak skidam sve do mudanata, jer sam prokuhao kao Fićo uzbrdo. Razum govori „dosta je“, spremam se to reći Luki, ali nakon okrijepe, malo pancete, čokoladica i voda, oblačimo opremu na sebe i idemo dalje. Slijedi najteži dio uspona, ali sad smo na 4000 mnv i još ima debelo dana, tek je devet sati i nema odustajanja. Penjemo metar po metar, teško se navlačeći rukama, stijena je kao zid, pomisliš da ne možeš ni popeti, a onda nađeš neki zubić, zakačiš se i navučeš gore. Naravno, ako ne uspiješ odletjet ćeš dolje 1000 metara niz provaliju do samog podnožja i odvući kolegu za sobom. Luka je jedina osoba u koju sam vjerovao da to možemo izvući, i snagom volje i nadljudskim naporima više se ne gubeći iz smjera, riskirajući život svakog metra 1200 puta, u 13:30 izbijamo na vrh Matterhorna.

Kada sam dotaknuo križ, more emocija je preplavilo moje tijelo, oči zaplivale a suze oblile moje lice. Ukopčan u križ, držao sam Luku i nekoliko sekundi nisam bio u stanju ništa napraviti, onda zagrljaj prijatelja i pražnjenje... ljubim križ jedini put u životu, nevjerojatno, nikad nisam plakao na nekom vrhu... popeli smo!!! Pogled s vrha, neopisiv! Vide se cijele Alpe, ali više od tog pogleda u meni vlada taj osjećaj da smo uspjeli prevladati sve te prepreke i napore i pokazati sebi da još mogu. A onda obećanje mom prijatelju Luki: „Kada ostariš vodit ću te na Everest da vidiš kako je penjati starom čoviku“. Nismo se dugo predavali euforiji, spust je opasniji od uspona i oprezno korak po korak, držeći i osiguravajući jedan drugoga, nakon 16 sati od polaska, u 21:00 stižemo u dom. Spuštajući se niz strme padine često nas je nadlijetao helikopter, jer smo vidno jedini ostali u stijeni do kasnih sati, ali hvala Bogu nije nam trebao. Iako su pored nas još u usponu letjele i stijene i kamenje, dotakli smo Vrh Smrti, a onda poziv kući i javiti se zabrinutima i uplakanima jer je to trebalo da se završi još prije pet šest sati.

Sad kad sjedim na svom kauču i pišem ovo, razmišljam vrijedi li sve to toliko. Zaključak je ipak „DA“. Moje unutarnje zadovoljstvo je veliko, a rizik je sve u životu.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR9824110061100026823   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja