Prvi travnja – Svjetski dan šale obilježili smo prvim usponom mihovilaca do slikovitog srca Dinare – Marinog Bunara.
Napuštajući Vrliku, skrećemo na makadam i automobile ostavljamo iza sela Ježevići. Ispred nas puca pogled na veličanstvenu stijenovitu barijeru Crvene Grede odkuda nam je poći uzbrdo. Nisko raslinje i rijetka šuma Suhopolja lagano nas zagrijava uvodeći nas postojanim, no nimalo zahtjevnim usponom po majstorski u stijenu usječenoj stazi. Netko inspiriran impresivnim pogledom uokolo ovom dijelu staze markira ime u Lipa polica ne griješeći, slažemo se, nimalo u izboru imena.
Ovaj nekad pastirski put služio je kao tadašnja žila kucavica stanovnicima ovdašnjih sela koji su ljeta provodili na planini u svojim, danas porušenim i napuštenim pastirskim košarama i pojatama, sa svojim blagom na visinskim pašnjacima i njivama skrivenim u ponosnim njedrima Dinare.
Od Crevnih greda izbijamo na Dražića Dolac, prostranu travnatu zaravan po kojoj su još uvijek vidljivi ostaci probijenih puteva Domovinskog rata kao i jedan od zaostalih kontejnera koji je vlasnik nekadašnje pojate zgodno uredio dodajući mu nadstrešnicu i kontejner za vodu, ali i bravu za koju ključ ne pronalazimo, no za koju se odlučujemo kao mjesto pauze na povratku. Nakon Dražića Dolca lagani uspon nastavlja pašnjacima Modrića Dolca i izbija do udoline u čijem središtu se nalazi kamenom ogradom obzidano napajalište stoke – Marin Bunar – lokva nekih pet-šest metara u promjeru, koja ni za najvećih ljetnih vrućina ne presušuje, neprocjenjiv vodeni resurs u surovosti znanog dinaridskog krajolika. Do cilja trebalo nam je dva i pol sata.
Vrijeme nam nije bilo olakotna okolnost: neočekivano jakom burom cijelim putem, susnježicom i temperaturom od minus dva Celzijeva stupnja, planina nam je pokazala da prati kalendarske trendove, prvotravanjski se šaleći zimskom spaćkom, brišući gotovo ljetne temperature koje je nas četrnaest ostavilo jutrom u podnožju.
13.04.2012, 12:29
Tatjana Bračanov
