Epilog:
Moje prilipo i veselo društvo u sastavu Julija Dobronić (vodič), Josipa (sestra), Antonija Petković (Alka), Marina (Marinica) i moja malenkost Antonija Jadrijević.
31.3.2019 Ramići - Babin kuk - Liburnija – Vaganski vrh – Bukova staza - Ramići – ulaz u NP Paklenica (13.5 sati)
Nakon dva vikenda ne provedena na planini, i duša i tilo traže nešto posebno, neki izlet da cilo biće prodiše i oživi, nešto da pomakneš granice…Jedna od rijetkih koja me uvik iznova oduševljava je moja kolegica Julija. Kad je prije nekih par miseci rekla da ima jedna lipa tura na Velebitu koju bi volila odraditi, u niti jednom trenutku nije bilo sumnje da će to biti zbilja posebno. Međutim, nisam očekivala da ću ovako otkiniti na turu koja me u potpunosti razvalila, kako fizički, tako i psihički, naravno u pozitivnom smislu.
Naime, ja sam mišljenja, da svako malo tijelo treba iznenaditi malo žešćim izletom da vidimo kako će reagirati…hoće li negodovati ili zahvaljivati…malo testiranja nikad nije na odmet. Evo par dana nakon izleta ja polako fizički dolazim sebi, iako bedreni mišići i listovi zatežu u toj mjeri da se meškoljim uza i niza stepenice, a izazov je i sisti na WC skoljku. Ali zato osmijeh ne silazi sa lica! Srce je puno i veliko…duša mirna i zadovoljna…nema sumnje, izlet za čistu peticu!!! A ovako je to sve bilo…
Subota 18:00 sati dolazimo u Starigrad, kupuju se preostale namirnice, pije se čaj/kava/pivo u kafiću uz more (di uvik stajemo) i zatim lagano put Paklenice. 18:30 krećemo prema Ramićima. Noć je mirna, topla, nebo puno zvijezda. Putem smo zastajkivali i gasili tikice kako bi uživali u zvjezdanom spektaklu…kao da sjaje jače i jasnije. Nakon neke dvi ure hodanja, dolazimo do Ramića di smo dočekane u velikom stilu…puhanjem i nekakvu trubu Mario je najavio naš veličanstven dolazak te nas izgrlija i izljubija sve od reda…Lagano smo večerali, nazdravili sutrašnjem danu i povukli se na spavanje, tj. Odmaranje jer je vesela ekipa nas do ranih jutarnjih sati zabavljala pismom i pričama😊
Tu večer se ura minjala prima naprid, pa smo bile zakinute i za još malo sna…ali to nas nije niti malo omelo u naumu da odradimo sve kako smo i planirale. Doručak te pokret u 8:30 prema Babinom kuku. Odmah po izlasku na stazu kreće uspon. Do Babinog kuka su nam tribale neke 2:30 ure…malo sajli i stijena i eto nas na vrhu. Lagano slikavanje i put prema Liburniji. Markacije su počele biti sve slabije i bilo je očito da se duže vrimena nisu obnavljale. Na početku uspona mi nekako nije bilo jasno zašto, međutim daljnjim penjanjem prema Liburniji i zahtjevnošću staze, neke stvari su se razjasnile…Ne ide se ovamo baš tako često upravo zbog težine uspona, međutim, moja topla preporuka svakome ko čita ovo je da se okušaju. Put do Liburnije je vodio preko velikih ploča koje su zahtijevale i malo spretnosti, pa je i to doprinilo dinamičnosti uspona. Stigle smo oko 13:30. Pogled sa Liburnije obara sa nogu, jednostavno ne želiš ići ća…Tu smo se malo i nagradile obilatim ručkom, te kratkom siestom upijajući mir i sva prostranstva kojima smo bile darivane.
Sa Liburnije smo malkice pogubile markaciju pa smo po snigu i klekovini malo istraživale iskušavajući svoju sposobnost snalaženja ali i hodanja u nepoznatom…vrlo brzo smo se snašle i vratile na marku te laganim korakom put Vaganskog vrha (1757m). Kako smo u ovom trenutku već malo kasnile sa dolaskom na Vaganski, bilo me strah da će Julija skratiti turu i vratiti nas Lipom stazom natrag, međutim kad je na križanju rekla da je Vaganski u ovom smjeru, te da mi zbilja i idemo na vrh, mojoj srići nigdi kraja!!! Nisam nikad bila na najvećem vrhu Velebita i očajnički sam tila se popeti…Vrh sam po sebi nije posebno atraktivan, ali ima ono nešto…nešto spokojno, jednostavno, dostojanstveno…baš lipo😊
Sa Vaganskog smo se uputile prema Bukovoj stazi. Sniga je bilo poprilično, ali je bio mekan pa nismo imale problema sa silaskom…jurile smo niz još neugažene padine ostavljajući svoj trag…bar na kratko dok se ne otopi…Dolaskom na prijevoj odakle se opet vidi kanjon Velike Paklenice zaključile smo da nizbrdo imamo još nešto više od ure, međutim, nismo bas išle za tim da je put prepun velikih stijena po kojima se i nije baš moglo brzo hodati, a s obzirom da smo bile i umorne, trajalo je dvostruko, pa smo kod Ramića bile oko 19:30. Malo se odmorile, večerale, nasmijale sa Mariom i njegovim veselim društvom i lagano nogu pod nogu u noć…
05.04.2019, 07:26
Antonija Jadrijević
