Hrpica od 22, što stare, što nove planinarske duše skupile su se na dogovornom mjestu na bazenu u Crnici u 7 sati toga nedjeljnog sunčanog jutra. Neki od njih su izgleda „sjedili na ušima“ kad je na prethodnom sastanku vođa ovog izleta naš predsjednik Mate i više puta ponovio da se ne zaborave uzeti osobne iskaznice jer prelazimo preko malograničnog prijelaza Bili brig u susjednu nam Bosnu i Hercegovinu, pa smo nekolicinu strpljivo pričekali da se vrate sa osobnim iskaznicama, a onda u kombiju i 4 osobna auta krenuli put Kamešnice u BIH, točnije Kurtegića docu.
Dijelom državnom cestom, a dijelom autocestom došli smo do Sinja gdje smo popili kavicu, a zatim krenuli prema Golom brdu preko mjesta Han na rijeci Cetini, te dalje preko prijevoja Vaganj (1173m) prošli pored zatvorenog motela Heidi i širokom makadamskom cestom stigli do parkirališta gdje smo ostavili vozila.
Staza kratkim dijelom vodi šumskim putem na kome nas je već dočekao snijeg, pa smo znali da nam i sam uspon do Kutregića doca neće biti jednostavan zbog tog istog snijega u koji smo povremeno upadali i do bedara. Ali volja i upornost kojima se Mihovilci diče dovela nas je za 2 sata do prekrasne visoravni Kutregića doca na visinu od 1460 m.
Ali…tamo nas nije dočekalo ugodno iznenađenje, naprotiv, jako ružna slika koja nam se ukazala pred očima i danas dok pišem ovaj tekst mi se crni pred očima. Zapaljena planinarska kućica, sklonište koje je služilo svakom putniku i namirniku i u koju je uloženo toliko truda, ljudske požrtvovnosti i upornosti gradnje godinama, znoja i dobre volje ljudi i donatora koji su mukotrpno nosili svaku daščicu, brukvu, letvicu daleko u planinu hodajući satima da bi pružili zaklon i trenutke odmora i radosti planinarima, izletnicima i svim ljubiteljima prirode. Kakav pomračen um može sve to uništiti jednim potezom upaljene šibice?
Tako smo sa milion upitnika nad glavama marendali na drvenom stolu koji je ostao neoštećen u pozadini zgarišta, a zatim se rasporedili u dvije grupe i krenuli put dva vidikovca sa kojih se pružao prekrasan pogled na Livno, Livanjsko polje i planine Vran, Tušnica, Čvrsnica i druge.
Kako smo znali da nas čeka ne tako lagan spust do automobila odlučili smo se da krenemo stazom kojom smo i došli prateći ovaj put naše stope umjesto markacija i u ugodnom čavrljanju nismo ni primijetili da smo stigli do naših prometala kojima smo se lagano uputili našem Šibeniku.
21.03.2012, 13:29
Branka Ivas
