Opremajući penjalište u kanjonu Čikole krajem prošle godine, sklopili smo niz poznanstava s penjačima iz cijele Hrvatske, ali i šire. Tako nas Jozo iz Orebića jednom prilikom poziva na opremanje smjerova u njegovom kraju, a mi obećajemo doći nakon blagdana. Sredinom siječnja potvrđujemo dolazak, pakiramo opremu i krećemo put Pelješca. Ekipa je Vodičko -Šibenska, mala ali nabrušena, Damir, Ivan i majself.
Silazimo s autoceste u Pločama, te nastavljamo očaravajućom dolinom Neretve prema Neumskom koridoru. Granicu prelazimo bez duljeg čekanja te smo ubrzo na našem drugom najvećem poluotoku. Zastajemo u Stonu, onom većem. Pomalo smrznuti obilazimo pust grad iznimno bogat kulturno-povijesnim nasljeđem. Mali i Veli Ston povezan je bedemima s nizom utvrda koji se ubrajaju među najdulje gradske fortifikacije na svijetu, a poznat je i po solani zbog koje su i izgrađene te marikulturi. Vozimo dalje prema unutrašnjosti Pelješca, otok je izrazito brdovit, pogled nam pada na sve strane tako da smo prava opasnost na cesti. Prolazimo cili niz živopisnih sela, zaselaka, zastajemo u onim najlipšim. Slikajemo se pored starog Tamovog autobusa koji pomalo podsjeća na "Magic Bus" iz odlične knjige Johna Krakauera "Into the Wild". Za potpuni doživljaj još nam samo fali istoimena pisma grupe the Who u pozadini. Gibamo dalje, vino, po kojem je Pelješac poznat, prodaje se na svakom koraku.
Stižemo u Viganj di nas srdačno dočekuje obitelj upečatljivog prezimena, Dalmatin. Nazdravljamo, a čime drugim nego izvrsnim plavcem malim kojeg proizvode naši domaćini. Razgovaramo o nizu tema; naravno vinu, planinarenju, penjanju, surfanju... Dobro, možda ne tim redoslijedom važnosti. Pelješki kanal je jedno od, ako ne i najbolje misto za windsurfing na Jadranu. Kanal je uzak (otok i grad Korčula s druge strane su kao na dlanu) pa je stoga vitar i dva puta brži nego na nekim drugim pozicijama na našoj obali, ponekad dosegne i pet bofora (izvrsno za nešto spretnije surfere). Dovoljno je još spomenuti da je u Vignju 2013. godine održano svjetsko prvenstvo kad se imalo prilike pogledati na djelu neke od najboljih surfera današnjice.
Uz večeru dogovaramo plan opremanja za sutra, posjećuje nas Tonči iz gss stanice Orebić, dok je nesritnog Jozu pokosila viroza. Ujutro sviće prikokrasan dan, iako prilično leden. Pakiramo se u aute i pravac uzbrdo za Nakovansku visoravan, zaista posebno misto koje zrači prirodno-povijesnim blagom. Naš vridni domaćin Dino, ujedno nam je i vodič, logistika, neprisušni izvor informacija kad je u pitanju Viganj i okolica, njegove znamenitosti i bogata povijest. Vodi nas do "Grada", Ilirske gradine koja poput nasukanog broda leži na uzvisini usred Nakovanske Visoravni. Na njezinim "bedemima", slikovitom vapnencu, započinje naša priča o opremanju na Pelješcu.
Nakon razgledavanja stine i njezinih potencijala, izabiremo sektor za rad. Sjeveroistočni dio opremili su Jozo i belgijanac Alex prije koji misec, nedugo nakon Čikole. Nama u oči upada njezin jugoistočni kraj te ubrzo postavljamo sidrišta i krećemo u čišćenje i opremanje. Damir ide desno, odabire čvrst komad stine na kojem buža smjer koji se pretvara u neku opaku šesticu. Naučnik Ivan i ja opremamo komad stine koji baš i nije toliko kompaktan, temeljito čišćenje je neophodno. Kidamo raslinje i odvaljujemo glonđe od po "tristo" kila, jedna takva ploča pada pod česminu i postaje prigodan stol za marendu. Nakon sređivanja stine ubrzo krećemo u opremanje te stvaramo jednu zgodnu peticu. Dan je kratak, jutra i večeri ladne te ga nastojimo što bolje iskoristiti. Prvi dan smo do mraka zgotovili tri solidna smjera. Spremamo opremu i vračamo se u Viganj na dobar gulaš i neizbježni crnjak. Ekipa je vesela, ugodno ćaskanje se nastavlja do kasno u noć, samo ja izmoren, odlazim leći kad i kokoše.
Slijedećeg dana pronalazimo zgodan komad stine nedaleko jučerašnjeg dijela koji je izložen suncu. Temperatura se lagano diže i uvjeti za rad su idealni, kao i pogled koji puca na Lumbardu i Mljet. Dino je danas naoružan motornom pilom kojom krči teško prohodan put i makiju uz buduće smjerove, a za posli nam sprema gradele. Damir i ja postavljamo sidrišta i ekipa je opet u pogonu. Netko pronalazi staro kozje zvono što nam daje inspiraciju za ime jednog od budućih smjerova na kojem bi zvono bilo postavljeno na gornjem spitu sidrišta, sasvim zgodna ideja. Ivan "buža" svoj prvi smjer, ostali dodaju po još koji. Miris vrisa i kadulje odjednom nadvladavaju mirisi pečenog mesa. Gradele su gotove, okupljamo se na platou poviše sidrišta s kojeg imamo veličanstven pogled na okolicu. Nakon obida uz pivo ispraćamo i ovaj dan. Pogledi nam vrludaju po visoravni koja je naseljena više od 8000 godina!
Na gotovo svakom koraku zemlja je raskopana, ne od motike težaka kao nekad, nego divljih gudina kako ih tu zovu.
Zabijamo zadnje spiteve dok nas polako vata mrak, iza sebe ostavljamo šest smjerova plus jedna varijacija ocjena od nekih 4c do 7a. Penjanje ostavljamo za sutra.
Zadnji dan našeg boravka na Pelješcu Dino nas vodi slikovitim poljskim putevima kroz Gornje i Donje Nakovane. Zaselci su napušteni, tek jedan stariji mještanin živi u gornjem selu. Stare kamene kuće, gumna, ognijšta, čekaju neke bolje dane.
Odlazimo do nekadašnjeg Ilirskog svetišta, špilje zvane Spila na brdu Kopinje, prvorazrednog prirodnog i arheološkog spomenika. Spuštamo se do gradine na toliko priželjkivano penjanje novopečenih smjerova. Krećem s onom zgodnom peticom, a skupa sa mnom kreće i kiša pa smjer nazivam "Kišni Dalmatin". Damir napada onaj najteži na kojem ostavlja litru znoja i nešto manje krvi. Kiša se ne obazire na naše vapaje te je stina uskoro potpuno mokra tako da ostajemo na jednom prvenstvenom usponu, no ono najvažnije, opremanje, je ionako završeno dan prije. Negdi oko podneva pozdravljamo se s obitelji Dalmatin te krećemo kući. Stajemo kod Tončija u Orebiću po vino, na povratku obilazimo i legendarne padine Dingača. Napuštamo Pelješac s osmjehom u srcu priželjkujući ponovni posjet. ☺
27.01.2016, 21:14
Krešimir Palinić
