Komovi i Prokletije 2015

Komovi i Prokletije 2015

Sudionici Mihovilci njih devet: Anita Živković, Antonia Viljac, Meri Zornija, Odesa Gatara, Tatjana Bračanov, Mate Protega, Drago Škrlin, Stipan Škrlin, Joso Gracin,

Još od prošlog srpnja, od kad u se vratili naši planinari Joka i Tatjana sa ture po Crnoj gori znali smo da se sprema izlet u sličnom aranžmanu i ove godine.

Napokon se objavio datum, plan puta i naravno da sam i ja digla ruku. Sve skupa na put nas je išlo 9. 8 nas je krenulo iz Šibenika, a Meri smo skupili negdje malo iza crnogorske granice.

Od početka je atmosfera bila odlična i pozitivna, svi smo bili nabrijani na ono što nas čeka. Gledali smo slike, čitali blogove i informirali se dosta dobro, ali ništa nas nije moglo pripremiti na to koliko je uživo sve sto puta bolje, nestvarno prekrasno i atraktivno. Krenimo.

U nedjelju krenusmo kombijem natrpanim, gužvanac na sve strane, noge nismo mogli ispružiti. Mate nas je upozorio da pola od tih stvari nećemo korisiti, heh. Najvažnija stvar po putu je bila di ćemo kupiti meso za naše večere,ne daj bože da se ne sprema nešto jesti. U Štavno smo došli nešto malo iza 17 sati, nakon 11 sati vožnje sa pauzama, umor nismo osjećali jer kad smo izašli iz kombija, kod Uglješine planinske kuće, samo se čulo vauuu.  Oko nas konji i krave, pogled puca na Komove i vrhove koje ćemo penjati, brzo smo postavili šatore, zapalili vatru, ispekli meso i uz pivu uživali u zalasku sunca na 1800 m/v.

Vasojevićki kom - 2461 m

U 9 ujutro smo na turu pošli, ne prerano jer uspon nije bio dug. Plan je bio da se ide Štavna-Vasojevićki kom-Bavan-Štavna. Prošli smo okomito preko sipara, travnatih padina, preko strmih prijevoja, pa kad smo izašli iza jednog manjeg i ugledali vrh prema kojem idemo vilice su nam na podu bile. Koji lipi pogled na strmu stijenu na kojoj je vrh, a ujedno je i izazov alpinistima jer ima preko 250 metara za penjanje.

Pogled sa vrha na Kučki kom, u daljini se malo naziru Prokletije i granica sa Albanijom. Marendavali smo i uživali na suncu više od sat vrimena, pa smo se polako počeli spuštati. Tatjana i Joka su nastavili dalje kružnom turom, mi smo oko 14.30  bili nazad i lipo se natenane spremali za idući dan, kužinavali i bacili đir do Mikše koji je bio zatvoren, ali smo se svejedno nauživali pogleda.

Kom Kučki - 2487 m

Digli se oko 5, jer smo već u 7 morali bit na poziciji za turu. Nije problem za dizanje bilo, jer me krava koja je marendavala pokraj moje glave sa druge strane šatora taman tako negdi i probudila, a prije toga nam je zastavu sažvakala. Komedija. Ovaj uspon je bio zahtjevniji, teži i bila je potrebna kompletna alpinistička oprema. U planu puta je pisalo da je očekivano trajanje ture oko 10 sati, bez uračunatih pauzi i tako negdi je i bilo, uru duže možda. Početak staze je Štavno, pa smo se dosta spuštali šumskom dijelom (nismo ni svjesni bili koliko će nas posli to vraćanje uzbrdo satrat,heh), a onda smo došli do dijela di je (kažu) najduži sipar na Balkanu i šire, oko 2 ipo kilometra. Po meni, čudo neviđeno od staze, to priječenje sipara, a pogled u rano jutro na kako sam ih ja prozvala: komovske oltare. Kako je sunce sa istoka dolazilo točno je osvijetlilo špicaste komovske vrhove sa naše lijeve strane, poviše sipara. Našla sam neki kamen i sjela, pokušavajući to fotografirati, ali mislim da tu sliku u svojoj glavi i oduševljenje nikad neću zaboraviti. Prešli smo preko prekrasnog dijela koje se zove Međukomlje i tu smo stavili opremu na sebe, a onda smo izašli na dio koji smo prozvali Mjesec jer je teren nestvaran, nezemaljskii opet smo svi urlikali : slikaj me, slikaj me. Tu je ujedno počeo i najopasniji dio. Teren je jako krušljiv, uspon je vrlo težak i na momente opasan, pomagali smo se užetima, pogon na „sve četiri“, držali smo razmak i zbog odrona kamenja. Sam vršni dio je najopasniji jer je mjestimično širok samo 60ak centimetara, pa su nam vodiči napravili gelender a mi smo se kretali ukopčani pupkom (via feratta). Ovako piše u vodiču:  kretanje po vrhu zahtijeva posebnu pažnju, odnosno puzajuće kretanje, zbog pokretnih ploča koje nevrijeme odvaja i čini rastresitim, nestabilnim, sa stalnom opasnošću da se neka pokrene i surva u provaliju od nekoliko stotina metara. Ukratko, opasno je i Mate nam nije dao da se krećemo po vrhu, morali smo moliti za sliku,haha, kažu ljudi da vrh svake godine drukčije izgleda baš zbog tih pokretnih ploča i odrona. Kad smo svi došli na 2487 metara, počelo je grljenje, ljubljenje i čestitanje, ogromna sreća i zadovoljstvo. Neponovljivo iskustvo, za neke od nas naj atraktivniji uspon do tada! Nakon marende krenuli smo dolje, opet ukopčani i s pojačanim oprezom, jer kaže se da je dolazak na vrh tek pola puta, a mi smo itekako imali kamenja za ugazit za nazad. Palo je i malo zezancije na osnovu naziva vrha:

Odakle vi? – Od Kučke!

Meni srce ko Kučka.

I nije Kučki kom, nego Kučkin. A bome i je zafrkan uspon bija. Meni osobno najbolji na ciloj ovoj turi. Na jednom dijelu su Meri i vodiči otišli dalje, na dužu kružnu turu, ostali  prema kampu jer smo se dogovorili da idemo kod Mikše na pivu. Počastia nas je i sa domaćom (ajme) rakijom- grlo nam je gorilo, jače od naše travarice, šta je ono.... kupili smo vodiče po planinama Crne gore, jer smo se već odlučili vratiti, slikavali se sa konjima, neki su čak i zajahali pokojeg, upoznali neke lokalne dečke koji su također svratili do Mikše na pivkana. Opet smo previše uživali u zalasku sunca, livadama, konjima, kravama, te smo u momentu odlučili spustit se do restorana Eko Štavno na neko domaće jelo. Dok smo čekali naše kačamake (crnogorsko narodno), došla sms poruka od Meri da je uganila nogu, tako da su Mate i Dok išli kombijem po nju jer su kanjon predaleko bili. Sve je dobro ispalo, ali nažalost nije mogla na ostale uspone.

Jedna anegdotica sa lokalcima, pita Anita znatiželjno:

Jel imate vi sajle na tom vrhu, opasno je?

Ma nemamo mi sajli. Kod nas na turu krene šest  ljudi, vrati se troje!

Bjeshket e Nemuna - Proklete planine

Idući dan smo se spakirali, krenuli put Andrijevaca po zalihu spize, kava u kafiću, pive, cata, Odesa leži na podu (želudac), smijanje.  Prokletije.

Došli na genijalno misto zvano dolina Grebaja na 1200 m/nv. Ričima se opet ne može opisati to magično misto. Dočekali su nas Špan i Zulja, bračni par kod kojih su lani noćili naši izviđači. Odma topla atmosfera, smijeh, upoznavanje, dizanje kampa i pokupovali smo narukvice koje Zulja plete od ribarskog konca, sa sitnim perlicama- super suvenir/dar.

Prokletije - Volušnica 1879 m

Nešto iza 15 sati, Anita, Joka, Tatjana i ja odlučili smo se ipak za kraću turu do Volušnice, pa kružnom stazom kroz Albaniju nazad. Nije mi se baš dalo zbog seljenja, puta i kasne ure za izlet, ali nisam požalila. Krenili kroz šumu na uspon, staza slična Sjevernom Velebitu, ugodna za gaženje, u hladu, a onda u jednom trenu digneš glavu a ono hobit-land! Pogled na travnato kamene padine, Volušnički potok, livade i ugodna staza do vrha, a gore tek čudo od pogleda, ni više ni manje nego na impozantne Karanfile, na koje idemo sutra, na dolinu Ropojane, na naše šatore....

Mislim da smo par stotina fotografija ispucali tu, jer je „karanfilska pozadina“ očaravajuća, moga bi cili dan sidit i uživat. Vide se ostaci snijega, strma staza koja na čeka da je prođemo,  u vodiču piše: pogled na Južne Alpe, kako ih je nazvao putopisac Ami Boue, jer su prokletijski vrhovi formirani  kao masivi i  strmih su visina. Nastavili smo dalje vršnim grebenom u pravcu vrha Talijanka gdje smo 50ak metara prije vrha skrenuli lijevo tražeći kozju stazu koja vodi strmim putom prema dolini, ka Vojuše stanovima, gdje smo ušli u Albaniju, malo se šetkali pa ušli nazad u Montenegro. Moram napomenuti da smo još bili i na Karauli (1915) i Vojuši (1600). Vraćali smo se jednim dijelom ludim siparom kojeg sam prozvala „Put za dolje“ jer smo izgubili više stotina metara začas, gazeći prema dolje kao skijaši jer je sipar bio idealan za brzo napredovanje, mogu reć ugodan za brzi spust.  Vratili smo se točno u 21 sat. Dočekao nas je roštilj-od janjetine. Taman da dođemo sebi i najedemo se za sutrašnju naporniju turu. Ranije smo svi išli spavati, već oko 22 sata, neki su prije odlaska zaplesali na albansku glazbu. Divota!

Karanfili - Sjeverni vrh 2460 m

U planu puta je pisalo da je polazak u 7, ali mi smo naravno krenuli već u 6 jer su nas upozorili da ako nas sunce opali na nekim dijelovima, teško ćemo izvući stazu koja je užasno naporna!

U pratnji sa nama je krenuo Jetmir, sedamnaestogodišnji sin naših domaćina. On inače vodi ture po Karanfilima po čijim je vrhovima gazio više puta, tako da mu nije bilo teško uputit se sa nama opet.

Moram napisati da mi je ovo bio najteži uspon u životu, u smislu strmog uspona. Kako je jedan na blogu napisao, nešto tipa: kad ti jednom noga stane okomito na stazu, tako ostaje do vrha. I u pravu je. Ajme meni - joj nama svima koji nagib, čak i do 60 %. Lipo smo se uspuhali, stalno stajali i dolazili sebi. Opet smo na sebe navukli alpinističku opremu jer je teren isto krušljiv, odroni, imali smo malo tehničkog penjanja i slično. Naravno, opet je sve to jako atraktivno i prošli smo uz pomoć užeta, gelendera i prusika. Putem smo Odesa i ja brali Majčinu dušicu, na oko 2000 m nadmorske i odma je posebnija, em je sa te visine em je iz Crne gore,heh.  Ispenjali smo vrh za 5 sati, sa pauzama. Veličanstveni pogled na Maja Jezerce, najveći prokletijski vrh (i to ćemo jedno penjat, nadam se).  U kampu smo bili oko 17 i 30, nakon višesatnog „prekrasnog“ spuštanja, od bolova sam morala skinit gojze jer su me dobro natukle, onda možete mislit nagiba za doli. Joka i Tatjana su produžili još 2 sata  kružno, kroz Šuplja vrata. Nama je bilo dovoljno 11 sati, spustili smo se na juhu i lešo.  U jednom trenu su se za stolom našli Albanci, Srbi i Hrvati. Na putu za Volušnicu smo upoznali Dušana iz Beograda koji je trebao ići sa nama na Karanfile, ali smo se mimoišli jer smo mi krenili uru ranije....šteta. Opet smo se malo opustili uz vino i narodnu glazbu kosovske pjevačice Lete (Ljeta).  Gušt!

Ali pašini izvori

Zadnji aktivni dan-kiša. Srića pa nije bilo nikakvih uspona, već je cijeli dan bio izletnički. Već oko 5 ujutro krenila kiša, pa smo se svi valjali u svojim luksuznim apartmanima od cerade. Ja sam se prištekala Zulji u kužini i gledala je kako peče domaći kruh, radi neko jelo od  pečenih paprika, luka i kajmaka, proslinila sam. Sve sam ja to posli dobila u pijatu da provam, preukusno!

Oko podne stane kiša, mi svi spremni za pokret. Prvo smo išli u grad Gusinje na kavu i naravno na ćevape. Potom smo išli na Ali pašine izvore  a nakon toga nas je Jetmir odveo u svoje selo Vusanje odakle smo laganim hodom obašli selo, izvor Oko Skakavice i riječni ponor Grlja, sve redom prekrasno. Do kombija šetnjom u društvi krava, berući Hajdučku travu. Navečer napokon pravo opuštanje i zaslužena zabava, pa čak i dernek. Atmosfera je bila fenomenalna, dijelom zbog jako uspješne ture, dijelom jer nam je zadnji dan pa da sve skupa lipo zaokružimo dobrim janjećim gulašem, domaćim sirom i kruhom uz dobro crnogorsko vno. Bravo kuvari: Dragec, Dok i“vozač“ Mate. Nakon par čašica zaplesalo se na na albansku glazbu, a ples se zove Shota, koraci su posebni ali smo ih brzo naučili. Plesali smo do sitnih sati sa rukama u zraku, u krug, ko da smo tamo rođeni, svi smo bili raspoloženi i nasmijani. A ja tužna šta odlazimo.... rano ujutro spremanje stvari, opraštanje od naših dragih domaćina, Jetmira smo nagovorili da dođe kod nas u Šibenik iduće godine, za mene emotivan rastanak jer ne samo šta smo bili toplo primljeni, već smo se svi povezali. Razmijenili smo kontakte i sa Dušanom, pa možda jednog dana pogledate i video zapis koji je snimio dok smo mi plesali.

Kad sam krenila u Crnu goru, očekivala sam puno, a dobila dvostruko. Odlična ekipa, super atmosfera, vrhovi očaravajući, nabrijane ture sa alpinističkim dijelovima, uživanje u hrani, društvu, prirodi....ponovilo se!

Sudjelovali: Mate Protega, Drago Škrlin, Stipan Škrlin, Odesa Gatara, Anita Živković, Tatjana Bračanov, Joso Gracin, Meri Zornija i Antonia Viljac.


  20.07.2015, 10:34

  Antonia Viljac

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija