Nedjelja. Uobičajeno okupljanje kod bazena u 6.00 i krećemo put Kamešnice. Putem nas je pratila lagana kišica,pa mali kvar na brisačima ali smo mi hrabro nastavili u namjeri da pokorimo i tu planinu. Već kod Trilja kiša je prestala a oblaci nestali. Kavica i lagani doručak u Otoku i pustolovina započinje. Iz Otoka sinjskog kroz zaselak Rude uzbrdo zavojitom cestom stižemo do gornjih korita. Tu parkiramo kombi i oblačimo sve ono što nam treba pa s osmijehom na licima krećemo uzbrdo.
Negdje na početku puta nam se pridružio barba Ante iz planinarskog kluba Otok koji nam je na ovoj našoj avanturi došao kao melem na ranu. Kako se sve više uspinjemo snijega je sve više i s oduševljenjem gledamo prema vrhu koji je prekriven snijegom. Nimalo nas ne zabrinjavaju bijeli oblaci koji su poput kape sjeli na vrh i odmaraju. Teško je riječima opisati taj osje čaj ali ja sam se osjećala kao dijete koje žuri u lunapark. Uz malo pjevušenja pa malo ćakule stigli smo do skloništa Bunarić. Tu smo na brzinu nešto pojeli,popili i nastavili dalje. E tu pustolovina tek počinje.
Na pojedinim mjestima led pod nogama nam je činio probleme a trebalo je preči tu strminu. Nekoliko nas je hrabro prešlo tu dionicu dok su ostali ipak sa strahopoštovanjem prema planini napravili navez. Priznajem trebali smo i mi trezveno razmišljati o posljedicama pada s takve zaleđene padine. Uz jaki vjetar i snijeg koji je padao i po gustoj magli laganim korakom stigli smo do vrha. Veselje na smrznutim licima, nazdravljanje, brzinsko fotografiranje i treba dalje. Krenuli smo lagano jedan za drugim ali je bio krivi put pa onda vračanje nazad,ali u takvim ekstremnim uvjetima gdje se nije vidjelo ništa osim onog do sebe teško je bilo pronaći išta što bi nas navelo na pravi put. Imali smo osjećaj da se vrtimo u krug i već nam je svima bio zabrinuti pogled. Razne su nam misli prolazile glavom ali smo tješili jedni druge. Vjerovali smo da će nas GPS i karta koju je imao Ante Nakić, već spomenuti barba Ante, naš iskusni predsjednik kluba Mate i Tome koji je brižno na poleđenim padinama cepinom pravio siguran put uspješno izvući iz nevolje. Gazili smo tako izgubljeni sat ili sat i pol teško je reći ali oduševljenje i olakšanje koje smo osjetili kada smo kroz sumaglicu ugledali okolna brda i kada smo shvatili da smo na pravom putu prema izvoru Pištak teško je opisati.
S vriskom i smijehom brzim korakom kroz duboki snijeg smo sjurili niz udolinu pa do izvora gdje smo zasjeli pa pojeli sve što smo imali. Još samo lagana šetnja do kombija, presvlačenje i istim putem dole. Kod zaselka Rude ostavljamo barba Antu koji nam govori da smo ga pošteno izmorili. E sad možemo put Torcide na kavu i pivu. Nismo puno pričali o tome što nam se dogodilo nego smo kovali planove gdje ćemo idući vikend u sljedeću avanturu.
A Kamešnici obećajem, vratit ću se i ponovo te osvojiti.
17.02.2015, 08:18
Nada Škrlin
