Prije nego krenemo valjalo bi ispričati jednu anegdotu kako bi široj publici objasnili otkud potječe ime pantininičar. Za vrijeme prvomajske Kite, Aida i moja malenkost postali smo žrtve malih gremlina, koji su nam otuđili spasonosne spravice u špiljarskom narodu poznate kao pantin. Prilikom spremanja u bivku i pripremi za izlazak na površinu, Aida je primijetila kako nema pantina te ustanovila kako joj je najvjerojatnije prilikom povratka u bivak ispao po putu ili negdi u Krugovima. Nedugo nakon ustanovljeno je i da sam sam ostao bez pantina. Jedino logično mjesto za gubitak spasonosne spravice je bilo u kanalu zvanom SOBičak u blizini Magaruše. Zanimljiv je detalj kako se upravo Teo najviše uzbudio, što se moglo zaključiti po pomalo paničnom uzviku „A gdje je moj pantin?!“, no srećom Teo i Tonči su pazili na svoju opremu, stoga nisu imali problema s zapuhivanjem.
Sada kada smo vam obznanili ovu sočnu pikanteriju iz prvomajskog istraživanja, možemo krenuti. Unaprijed je dogovoreno kako ćemo produženi vikend iskoristiti za još jedno višednevno istraživanje najkompleksnijeg speleološkog objekta u Hrvata. Planirano je, a svatko tko planira zna da su često ti isti planovi podložni promjenama u zadnji tren, a tako je i ovaj put bilo. Naime, umjesto nas četvero (A&T Barišić, Tonči Visković i Jure Šarić) u jamu nas je krenulo troje, bez naše Aide koja je doma pripremala teren za dolazak unuke. Po dogovoru u 18h odlazimo kombijem iz Šibenika i pritom kupimo mladu velebitašicu, doktoricu Gabrielu, zlarinskih korijena, koja odlazi na željezničarski logor. Putujemo za Gračac u svima poznatog kralja Tomislava, gdje se okupljamo s našim Tončijem i dok muška publika uživa u čaroliji nogometa, neki uče o spongijima ili kako se već to zove. Nakon utakmice puni euforije odlazimo na Crnopac. Unaprijed je odlučeno kako će se penj nazvati „Messi se vraća kući“, krivac je dakako Drago Ćosić koji već desetljećima euforično i zanosno prati hrvatske sportaše.
Laganim korakom dolazimo do ulaza u jamu, i shvaćamo kako nismo ponijeli upaljač koji je ostao u kombiju, mada smo sigurni kako u bivku ima dovoljno materijala za proizvodnju iskre i plamena, vraćam se put kombija dok T&T kreću u podzemlje. Prilikom šetnje čujem neke čudne zvuke koji me podsjećaju na plač djeteta, zaključujem kako se radi o divljim svinjama. Sad kreće dilema, postati moderni Nikola Zrinski ili riskirati spuštanje u bivak bez upaljača pa provesti tri noći bez plamena. Brzo se odlučujem za odlazak u kombi i pritom se pretvaram u Toma Bombadila, pjevušeći i pucketanjem kamena o' kamen kako bi me životinje na vrijeme spazile. Kupim upaljač i krećem za ostatkom ekipe. U bivak dolazimo oko jedan sat ujutro, brzo se jede i sprema za spavanje.
22. 6.
Ujutro se dižemo, brzi doručak i kava, brojimo opremu i spremamo se za posao. Radimo u kanalu zvanom Magaruša, podno vrha Ludih 70ih. Teo i Tonči opremaju, a ja krećem za SOBičak u potragu za izgubljenim blagom (čitaj pantinom) i etotiga đavle, što bi rekle naše bake u Zagori, pronalazim izgubljenog sina i sav sretan se spuštam do Tončija i Tea, koji oprema penj, dok Teo tehnički penje, Tonči i ja crtamo nekih 40ak metara kanala, prvi metri su tu, već se lakše diše.
Prilikom pauze za ručak, sastajemo se u „dnevnom boravku“, kako smo od milja zvali mali horizontalni kanal i dogovaramo se što ćemo dalje. Odluka pada kako crtamo opremljen dio do kraja te se nakon toga vraćamo u bivak. U bivak dolazimo oko 21h, brzo kuhamo tagliatelle i spremamo se za spavanje.
23. 6.
Sljedeće jutro nadoknađujemo slabo prospavanu prvu noć i spavamo do 12h, obzirom da smo već sakupili nešto metara opušteno krećemo na istu lokaciju dovršiti posao. Teo opet tehnički penje kroz kanal iz kojeg se osjeti jako strujanje zraka, a i to potvrđuje mnoštvo kolaroida. Crtamo kanal iz kojeg se osjeti strujanje, no zbog suženja stajemo i čekamo priliku za proširenje. U međuvremenu Teo je opremio ispenjane upitnike, a mi privodimo crtanje kraju. Nalazimo se u „dnevnom boravku“ i dogovaramo daljine planove, Teo i ja nastavljamo crtanje ispenjanih upitnika, a Tonči se igra Mate Vukorepe. Dolazimo u bivak oko 23h, opet kuhamo tagliatelle i vruću cedevitu pa na spavanje, jerbo sutra treba odmoran krenuti vani.
24. 6.
Ujutro standardno buđenje i spremanje opreme (pantin je tu), kava i Lilly keksi pa na lov po prve zrake svijetla. Prilikom raspremanja ulazne vertikale, do izražaja je došla jedna fix ideja kako treba raspremiti cijelu ulaznu vertikalu, i sad krenem u raspremanje i već negdje na pola puta plačem od težine užeta, pritom boreći se sa samim sobom kako još nisam toliko umoran da napravim „pump“ sistem i tako uz dobru volju izvlačim svo uže van. Obzirom da je Teo prvi izašao, razmak u vremenu izlaska iskoristio je za crtanje špilje preko puta ulaza u Kitu koju često koristimo kao frižider. Dok izvlačimo užeta, Teo s velikim upitnikom iznad glave gleda i u čudu pita jesmo li to izvukli svo uže. Veselo odgovaram da jesmo, sluteći kako sam se dobro zaj*bao. U neku ruku nagrađeni smo s novih 129m i jednim pantinom pa se nema smisla živcirati. Dakle, idući put treba opremiti cilu vertikalu uh uh. Nakon raspremanja i presvlačenja na parkingu, Tonči odlazi na šetnju do željezničarskog logora, a mi na pizzu i pivu u Benkovac. Nova duljina KG-DP iznosi 35.345m.
Citat Tea Barišića: KG - DP 35345m - u 136-tom istraživanju ili 7-mom ove godine novih 129m - prošli prvi kilometar u 2018-toj. Tonči Visković, Jure Šarić i Teo Barišić iza utakmice u Zvonimira pravac Kita. Potrošeno 35 fikseva i pet slamki. Iz pukotine u Messi se vraća kući dobro puše i zove za potrošiti još koji dan...
Cijelu kronologiju istraživanja KG-DP možete pročitati ovdje.
28.06.2018, 07:56
Jure Šarić foto: Tonči Visković
