Dinara_2020_06_vol-1
Više i ne pamtim kada sam počeo odlaziti na Dinaru, bilo je to nekad u srednjoj školi. Kasnije sam odlazio sve češće u raznim kombinacijama. Sve to skupa bilo je puno prije nego što sm upoznao pojam “speleologija”. U međuvremenu sam dobro upoznao planinu, mjesta gdje ima vode, gdje ima malina, jagoda I borovnica, ali i gdje su mogući zakloni od nevremena. Često sam lutao sam, a planinarske staze su mi s vremenom postale dosadne. Danas smatram kako je sve to skupa nepromišljeno I ne služi mi baš na čast, ali bilo je to takvo vrijeme I nisam znao za bolje.
Od 2005. počinje novo razdoblje. Na speleološkoj školi sam puno toga naučio, ali i upoznao mnoge ljude koji su išli u brda i jame. Zahvaljujući tome sve češće sam odlazio na Velebit i Biokovo koji su se speleološki aktivno istraživali. Naravno, bilo je tu i jako puno istraživanja duž čitave Hrvatske, ali sam na Dinaru sve rjeđe zalazio. Razlog tome ponajprije je bio loš put. Povremeno bi istraživali po Badnju, Korani i Brezovcu ili po južnim padinama ispod Samograda, ali su to uglavnom bila jednodnevna istraživanja. Jednom prilikom smo se čak zaletili do neke jame na Sjedinovcu. Negdje 2011. mi se probudila želja da posjetimo područje sjeverno - sjeveroistočno od vrha. Davno sam bio tamo i sjećao sam se nekih jama i ogromne ploče.
Te 2011. na rekognosciranju su bili Antonija Mihaljević, Iva Pekas, Mario Blatančić i ja. Uzeli smo koordinate velikog broja ulaza i trebalo je samo poduzeti idući korak – istraživanje. Istraživačku akciju je ipak trebalo pričekati koju godinu pa se 2014. za jedan vikend u šestom mjesecu grupa speleologa iz Šibenika, Drniša i Knina diže na Dinaru i istražuje 14 objekata. Nakon toga Dinara opet pada u speleološki zaborav na par godina.
Popravak puta 2020. godine otvara mogućnost jednostavnijeg pristupa. Počinjem planirati novo istraživanje pa 11.-13.6.2020. Stipe Maleš, Sara Anđela Perić i ja dolazimo na Dinaru. Plan je istraživati i kretati se dalje. Prvi dan nas stalno prati i natapa kiša. Ipak, istražujemo dvije jame, ali sivi oblaci nad planinom najavljuju neizvjesnu noć pa se u potrazi zaklonom dižemo na cca 1600 m.n.m do Šuplje stijene gdje izrađujemo bivak, teškom mukom prikupljamo par grančica za ispeći kobasice i spavamo okovani maglom dok sa svih strana moči i kapa. Jutro donosi novi, sunčani dan. Na licu mjesta istražujemo špilju i jamu/špilju te se iz sigurnosnih razloga ne vraćamo istim putem u dolinu/na ploču već se nastavljamo dizati do grebena te se preko jame (Majka) označene na TK, po sloju spuštamo nazad. Po putu crtamo još dvije špilje i bilježimo kordinate nekoliko novih objekata. Novi bivak dižemo među bukvama te istažujemo još dvije jame dok u trećoj ostajemo bez užeta. Vrijeme je za kobasice, pivu i počinak pa se povlačimo put bivka. Posljednji dan predviđen za istraživanje nas dočekuje s pola litre vode. Spremamo se i ulazimo u još jednu jamu. Na prvu je izgledalo kao još jedan u nizu bunara, ali nakon kratkog kopanja otvara se prolaz u novu vertikalu. Stajemo sa istraživanjem i krećemo prema Samaru po putu kupeći stvari koje smo ostavljali prilikom dolaska. Sve u svemu jedna predivna akcija.
Kada sam razmišljao kako istraživati Dinaru uvijek bi povlačio paralele sa drugim planinama i jamama u kojima sam bio. Ipak, Dinara je drugačija. Dug makadamski put rezerviran za terenska vozila nakon kojeg slijedi još 1-2 h uspona do područja istraživanja zahtjeva drugačiji pristup. Nomadska speleologija pokazala se kao pun pogodak, a o svemu malo više uskoro.
Dinara_2020_06_vol-2
U kasne noćne sate Jure Šarić i ja napuštamo Samar i odlazimo u mrak. Teški smo pa se krećemo jako sporo. Ipak, na ovaj način ćemo izbjeći zvizdan, znoj, obade i muhe koji bi nas satrali po danu. Iza ponoći smo na području koje planiramo istraživati. Brzo se uvlačimo u vreće jer planiramo ranije buđenje.
Ponovno opremamo jamu koju smo zadnjeg dana istraživanja „uboli“ Stipe, Sara i ja. Jama je tvrd orah, pa štemamo, kopamo i teglimo blokove kamenja na par mjesta kako bi prošli dalje u dubinu. Nakon gotovo cjelodnevnog rada dolazimo na 106 m dubine. To je prva stotka na Dinari, dok na Velebitu ekipa prolazi 1000 m u jami Nedam. Izvlačimo se van, a po Juru kreću muke. Crijevna viroza kojoj posvećuje ostatak dana i čitavu noć (bilo je malo i za jutro). Unatoč činjenici da je nemili događaj promijenio planove i da se Jure ostatak vremena praktički „dobivao“ vrijeme nije otišlo u prazno. Štoviše, popravljene su koordinate, nacrti i postavljene pločice na nekoliko od prije poznatih objekata te je istraženo nekoliko novih. Sve u svemu super…nastavak slijedi - pratite nas!
01.07.2020, 16:24
Tekst i foto: Goran Rnjak - Vjetar
