S obzirom da su se starosjedioci, drevni Iliri, bavili prvenstveno stočarstvom i zemljoradnjom, sasvim je razumljivo što su planini dali to ime, jer im je Mosor davao sve nužno za život. Pašnjake u planini, te vodu sa nekoliko izvora.
Sv. Jure ili Kozik (1319 m) najviši je vrh istočnog Mosora. Po svom stožastom obliku smatra se najljepšim vrhom na Mosoru. Narod ga zove Sv. Jure po staroj kapeli na vrhu, posvećenoj zaštitniku Poljica.
E, sad znate, kamo se grupa od dvanaest Mihovilaca uputila ranom zorom 18.prosinca 2011. godine. Zubato sunce i lagana bura pratili su nas već od samog početka izleta i pridonijeli dobrom raspoloženju.
Obvezna kava ili čaj, ispijeni su u Žrnovnici, u zatvorenom štekatu kraj hladnih slapova i brzaca istoimene kraške rijeke. Nedugo zatim, vozilima smo se dovukli do sela Dubrava, odakle je oko 10,00 sati i počeo uspon prema Koziku vrlo strmim putem. Ovdje se pokazala istinito moje zapažanje da se za uspon bira teži put, a za silazak, naravno, lakši.
Dok su u podnožju prevladavali dolci, pri vrhu su nas dočekale krševite padine vrlo razvijenog kraškog reljefa. Iskreno, za mene kao malog početnika sa slabom kondicijom, ovo je bilo najzanimljivije i najljepše uspinjanje, možda upravo zbog krša, modrog neba, mirisa kadulje, tragova snijega, prekrasnog zubatog sunca i pogleda na daleko more i otoke splitskog i omiškog arhipelaga. Jedini problem su mi predstavljali štapovi, koji su po kamenjima više smetali nego bili od neke koristi.
Stigavši na vrh, uvukli smo se u malu skromnu kapelicu i nagrnuli ručati, jer kako sam već spomenula, bilo je prilično burno i hladno.
Zatim je uslijedio trenutak opuštanja i razigrano fotografiranje. Kozik je bio pokriven tankim snijegom a pogledi u daljini modro očaravajući. A društvo… izrazito veselo, najvjerojatnije opijeno visinom!
Netko je tada spomenuo planinarski dom, do kojeg je trebalo pješačiti oko 3 sata. Ta informacija, je kasnije pri silasku, izazvala mali nesporazum. Istina, put do planinarskog doma je ljepši, ali se ipak trebalo vratiti lakšom i kraćom stazom, koja prolazi pokraj izvora Studenac.
Iako je zbog vapnenačke grade Mosor gotovo bezvodan, na njemu ipak postoji nekoliko izvora, među kojima je gore spomenuti. Jednostavno sam se morala napiti te prave izvorske vode, koja je vjerojatno zbog svoje plićine i čistoće, vrlo ukusna.
Oko 16,30 sati, napustili smo Dubravu, i uz neprestano brbljanje i smijeh, uputili se u svakodnevnicu.
Na kraju, netko je rekao da je Mosor zahtjevna planina, upravo zbog krša i škrapa, te da je ovaj izlet bio odlična priprema za tradicionalni zimski uspon na Dinaru. Potpisujem!
18.12.2011, 09:43
Marijana imić
