Već više od dvije godine u Salonu i Potonuloj lađi tamo negdje duboko u Nebozemlju, stoje upitnici što mirišu na brze metre. Prvi pokušaj prošle godine je propao kad se istraživanje pretvorilo u najteže speleospašavanje u Hrvata ikad. Poslije je Marin potegnuo dno i onda je pao snijeg. Spas za sakupljača kostiju. Nema novih nacrta do proljeća.
Svibanj 2013. Škola je gotova. Možemo istraživati. Jeeee. No možemo li Aida i ja ponovo tako duboko. Da li su nas doktori Ledenko i Nakić dobro pokrpali. Sve u svemu znamo da nam treba više od uobičajenog vikenda. Aida je u zadnji čas dobila dva dana od starog godišnjeg i zivkamo. Slaže se nešto ekipe pa raspada u zadnji čas i ostaje nam samo Vjetar, a i Marin će rano u petak unutra. Dovoljno da ne izgledamo neozbiljno.
U sunčano prvosvibanjsko podne krećemo. Kita već puše svojim punim, moćnim, hladnim plućima. Vjetar oprema ulaz, pa ispod Grlića gdje su užeta povućena radi proširivanja. Jedva ga lovimo. Voda ne prska previše. Dovoljno je da prođe dan poslije najgore kiše i već je pristojno za prolazak. Ugodno prolazimo zadnje čvrsto alpinističko sidrište koje je skupa s novim užetima postavio GSS da se poveća sigurnost istraživanja jame. Aidi i meni je prvi put nakon dvije i pol godine na drugoj etaži. Nižu se poznata odmorišta. Put među glonđama na mnogim mjestima je podzidan i pripremljen za transport nosilima što olakšava kretanje. Za manje od četiri sata smo na ulazu u Nebozemlje. Umjesto da i tu promijenimo pripremljeno uže na ulasku u vertikalu idemo po starom Mamutu i poskakujemo poput Vjeverice po čemu je vertikala dobila svoje ime. Brzo smo dolje pokraj mjesta gdje je Marijanu pukla sidrišna pločica i napukao kralješak. Dalje je i za nas novo. Izlazimo na križanje između Pustinjske oluje i kanala Izgubljene minđuše.
Tek je 5 popodne i rano za odmor u bivku pa se odlučujemo za crtanje kanala na kraju Minđuše. Jedva pronalazimo tijesno provlačenje, pa još jedno i onda lijepi isprani kanal sa visećim zasiganim jezercima i bijelim sigama. Brzo pronalazimo nenacrtani kanal i dolazimo do manje vertikale s dolaznim dimnjakom i vertikalnim saljevom niz koji se cijedi potok. Crtamo prema natrag i nakon desetak mjernih točaka prvih ovogodišnjih 75 m nacrta je u džepu. U prolasku natrag skidam opremu i kacigu jer sam se jedva provukao u dolasku. Vjetar kaže da je Pješčana oluja još uža pa je ni dalje ne oblačim.
Prvog radnog naziva Miami Beach - Pješčana oluja je široka niska kamenita kosina, prekrivena debelim slojem finog pijeska kojeg je gotovo stalno pri prolasku potrebno razmicati lijevo - desno. Kosinom uglavnom jako struji zrak pa razbacani pijesak završi u očima, u kosi i kroz otvore u korduri se zavlači na ona mjesta koja nije pristojno nabrajati. Na dnu kosine kanal zavija desno i potrebno je malo špiljarskog iskustva da se prođe kroz njega. U tom dijelu je toliko nizak da treba skinuti kacigu koja se prilikom guranja također puni pijeskom. Transportne vreće se guraju ispred sebe, a kad se ide u drugu stranu najbolje ju je vezati zamkom za sebe i vući iza nogu. Sad više nemamo straha za prolazak uz ideju da se svakim prolaskom kucne kladivom koji vršak što strči kako bi s vremenom postalo što ugodnije.
Četvrt sata iza Pješčane oluje ulazimo u bivak u Imberlanom kanalu. Kanal, dvorana i bivak me neodoljivo podsjećaju na speleološke ilustracije opremanja speleoloških objekata.
Sve je nekako baš po mom ukusu. Daleko od ulaza, nema blata, kanal mjestimice širok preko 30 metara ispunjen je palim blokovima popucanih slojeva, paralelnih ploha pa zaista liči na gomilu razbacanih Lego kockica. U kanalu se spajaju tri vodena toka; jedan izvire iz prekrasnog uzvodnog bistrog, dubokog okruglog sifona. U sifonu se nazire portal podvodnog nastavka kanala. Voda koja izvire ponire među blokovima i teče meandrom ispod bivka te se zasiganom kosinom slijeva u duboko jezero u maloj „špiljici“ pod bivkom gdje grabimo vodu za piće i kuhanje. Iz tog jezera voda se preljeva preko široke blatno - sigaste barijere i klizi među blokovima dalje niz Imberlani kanal. Korito potoka je potpuno prekriveno svijetlo žutim kalcitnim saljevom koji se ističe među tamnim blokovima. Na spoju Imberlanog kanala i Lego dvorane povezuje se sa još dva vodena pritoka s lijeve strane koji dolaze iz odvojenih meandara kroz koje odlazi snažna zračna struja.
Na nekoliko mjesta oko centra bivka se nalaze hrpice svijetlog pijeska koji se rastegne u ugodnu mekanu podlogu za spavanje. Uz tople Taliagnete, Fini mini i ugrijanu Cedevitu malo pred ponoć tonemo u san.
Četvrtačko radno jutro. Blagovremeni dolazak pa smo se ustali prije 8. Vjetar odlazi pogledati ulaz u kanal koji se vidi iz bivka, a koji po nacrtu ne bi trebao biti tamo. Veli da ga ima bar 100 m pa se dogovaramo da ga ostavimo za sutra kako bi radili bliže bivku prije nego Vjetar krene van. Idemo dalje preko Bijelih zastava do ulaza u Francuza i dalje prema Sigoledi i Vrckavom slapiću. Ne vjerujemo sami sebi da se netko na ovom mjestu usudio ići u oba smjera bez užeta pa bušilica isprobava svoju novu opravu – zaštitnu torbu sašivenu po mjeri. Malo iznad odlazi još par kompleta i jedan ficlek. Konačno Salon. Lijevo zjapi tamna rupa. Kosa dvorana. Dugim vlakovima izlazimo na vrh i skrećemo desno preko velikih kamenih blokova. Blato je na zidovima i blokovima načinilo uobičajeni leopardov uzorak pa to mjesto dobiva naziv Pjegavac. Kanal pod pravim kutom lomi prema jugu. Prečkanjem oko ulaza u vertikale odlaze preostali kompleti i uže. Laser puca 40 m i dalje treba još opreme. Vrlo smo daleko od ulaza pa mjesto proglašavamo Jejinama. Unatoč više metara širokom i 10 m visokom profilu dobro se osjeća hladan zrak koji dolazi iz nastavka kanala. Prema natrag snimamo tridesetak metara Humanog meandra što krati otpenjavanje po kosini. Na dnu kose dvorane još jedan ulaz u meandar - prema sjeveru se nakon desetak metara dolazi na skok, a prema jugu dolazimo pod Jejine tako da meandar nazivamo Jejine Donje. Tu dalje stoji uska klizava kosina koja traži opremu. Malo pomalo opet je 5 popodne. Vijećamo. Kad smo tako blizu idemo pogledati drugu enigmu što nas je mučila zadnjih godina. Mislimo da bi se mogla povezati s kanalom u koji je jutros ušao Vjetar, a to bi nam skratilo vrijeme povrataka. Aida i ja crtamo, a Vjetar ide u izviđanje. Ni deset minuta kasnije čujemo – Ništa. Natrag. Bit će da je zatvorilo. Ha ha … evo ga bivak. Ajme greške. Iznosi Vjetar zebnju da je loše topografski snimljen ovaj kako će se poslije pokazati 800 metara dugi krug. Veselimo se. Nema povratka naokolo. Osim brzih metara Kita nas je nagradila prečicom. Crtamo. Kanal se na dva mjesta spaja sa Imberlanim u stropu dvorane i odatle se dobro vidi koliko je loš stari nacrt. Ponovo slavimo uz vruću tjesteninu sa četiri sira i magnezijevim napitkom i prije 21 sat smo ponovo u toplim vrećama za spavanje.
Petak. Odlazi Vjetar. Treba doma i izlazi što prije kako bi se susreo s Marinom što bliže ulazu pa ćemo mi mirnije provesti ostatak vremena u jami. Mi ćemo ga ispratiti do Oluje. Putem ostavljamo upaljenu voštanu svijeću za viziranje s balkona na sjevernom rubu Lego dvorane. Premjeravamo petlju prema Oluji, Bijelim zastavama i natrag u Lego. Od upaljene voštanice odlučujemo ponovo nacrtati Imberlani kanal. Pažljivim pregledom kanala koji na mjestima doseže preko 30 m širine pronalazimo gornje ulaze u meandar Kaskader. Analizirajući ranije greške kod crtaća u prvom dijelu špilje koji smo samo premjerili pronalazimo loše očitan smjer jednog dugog vlaka čime je unesena velika greška u petlju. U Imberlanom kanalu pak nalazimo da su svi padovi očitani pogrešno i da crtač nije vodio računa o širini kanala. Nova, ispravljena verzija nacrta učinila je da se ukupna greška više od 800 m dugog kruga petlje po Nebozemlju svela na manje od 10 m što je posve prihvatljiva točnost snimanja. Počeli smo se zavlačiti i snimati neke manje klizave meandre no ubrzo odustajemo jer nas je tek dvoje „na kraju svijeta“. Zadovoljni učinjenim pakiramo stvari s namjerom da se prebacimo na neki od bivaka bliže ulazu.
Ponovo se provlačimo kroz Pješčanu oluju, ovaj puta bez imalo problema i malo više pod Vjevericom susrećemo splitsku ekipu; Marin, Katja, Frane i Antonio Plazibat. Marin je zamijenio špagu na vertikali pa su se malo zadržali. Sreli su Vjetra pod Grlićem. Katja se vratila sa poslovnog puta u Rusiji i Marinovu kacigu krasi ogromna petokraka sa srpom i čekićem nalik na onu sa šubare Seana Connerya iz Lova na Crveni oktobar. Prigodno za prvomajsko istraživanje Kite. Veselo širim nacrte i pokazujem što smo prošli: 480m novog, 120 m ponovljenog i još 120 m ponovo premjerenog uz savjete gdje bi se moglo nastaviti u novom dijelu.
Idemo dalje; prvo 100 m uz uže i još kilometar kroz Truli bivak i brojne blokove Otomanskog carstva, Divljeg zapada i Šibenskog kanala. Iako je uz lagane transportne vreće relativno lagano, u kostima osjećamo sate i dane boravka u podzemlju pa sami sebi čestitamo što smo se odlučili za ovu varijantu. Treću noć uživamo u poznatom ambijentu prvog Bivka na -270 m dubine, mjesto uz koje nas vežu brojne ugodne uspomene.
Četvrtog dana u subotnje sunčano podne odmorni i lakih nogu izlazimo u zelene nijanse sjeverne Crnopačke padine. Dolje u dubini, splitska ekipa ispenjala je skok nad sifonom na kraju Imberlanog kanala, otišli u dva navrata novopronađenim kanalom do Jejina i onda svega 50-tak metara od bivka upali u novi kanal prema istoku sve do spoja u Bijele zastave.
U nedjelju pri povratku splitske ekipe smo se svi ponovo okupili na mostu preko Čikole, malo nadoknadili što nismo proveli više onog dragocjenog vremena skupa u podzemlju, razmijenili utiske, nacrte, užeta, bušilice i rezimirali učinjeno.
Osim što smo nacrtali novih 757 metara kanala i uhvatili 24-ti kilometar (24.091 m) istodobno smo riješili i sve nedoumice kojim su nas častili mladi neiskusni crtači.
Kita nas je ovaj puta htjela.
I sad nešto osobno. 24 kilometra za 24 godine našeg braka i po 48 godina života.
Godina zmije. Neka Kita bude s vama!
06.05.2013, 19:36
Teo Barišić
