+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

EKSPEDICIJA SJEVERNI VELEBIT 2020. – Jama Nedam


  14.08.2020, 14:50   •     Jure Šarić foto: Marko Rakovac

 

U razdoblju od pet dana ekipa sastavljena od četiri speleologa - od kojih je dvoje provelo četiri dana u jami, transportirala je opremu za jednog ronioca na 1.200m dubine, preronila 30m dug i dubok 6m sifon, ispenjala penj na 1.226m dubine i vratila svu opremu na 300m - naravno uz svu podršku ostatka ekipe u logoru.

 

 

Kada bih u svijetu speleologije postojalo hodočašće, kakvo upražnjavaju vjernici Islama, tada bi logor na Velebitu bio odredište svakog iole zagriženog speleologa.

Krajem prošle godine aktivno sam počeo razmišljati o odlasku na neki od ljetnih logora na području Velebita; mogućnosti su bile razne, no spletom okolnosti završio sam na logoru u organizaciji SO PDS Velebit. Ovogodišnji logor smješten je na području Malog Loma te je glavnina snaga raspoređena prema jami Nedam, trećoj jami po dubini u RH. Nekoliko dana nakon konačne potvrde o dolasku na logor, telefonski se dogovaramo o planovima. Plan je da se Jenny i ja spustimo do trećeg bivka na 950m dubine, gdje ćemo se spojiti s vrijednom ekipom (Valentina i Raki) koja je dan ranije transportirala ronilačku opremu do bivka.

Na jutro polaska se ležerno pakiramo, provjeravamo popise i krećemo put isturenog kampa. Javljamo ekipi u kampu da smo na ulazu i da krećemo; gubimo danje svijetlo i predajemo se, onom meni ljepšem, podzemnom. Doslovce se sjurimo na prvi bivak na 300m dubine te odmah krećemo put drugog bivka koji se nalazi na 600m dubine. Na putu prema dole susrećemo Pavu koja onako utučena pita gdje više taj bivak na 300m. Nakon kratkog čavrljanja i provlačenja dolazimo na drugi bivak, odlučujemo nešto prezalogajiti pošto još uvijek nismo u borbi s vremenom. Javljamo bazi gdje se nalazimo te s ekipom na dnu komuniciramo koju ćemo hranu prikupiti za dalje. Moram priznati da mi se jako sviđaju talijanski spelofoni, ponajviše jer me podsjećaju na tzv. crvenu liniju između Rusije i Amerike koju sam imao prilike vidjeti u nekim filmovima. Kupimo hranu i nastavljamo put trećeg bivka; negdje na 800m dubine gubim bloker u jednom od suženja, no kako je pao u vodu ne uspijevam ga pronaći te hladno ostavljam taj zadatak za kasnije. Stvaranje nervoze na ovoj dubini nikome nije od koristi; srećom po mene Jenny brzo vadi basic pa je problem donekle riješen. Spuštamo se prema trećem bivku s upitnikom iznad glave, jer imamo osjećaj kako smo već trebali biti na njemu te par sidrišta nakon dočekuje nas Raki i zabava počinje. Ekipa nam sprema večeru, dogovaramo se za sutra, u međuvremenu s dna dolaze Luka i Tin koji su video dokumentirali jamu, ćaskamo, spremamo opremu, pozdravljamo se s ekipom koja bježi na drugi bivak i odlazimo na spavanac.

Ujutro se dižemo, dugo doručkujemo i krećemo put poznatog dna. Spuštamo se na cca 1.230m dubine te potom svak' označava svoj kutak, pošto voda koja stalno kaplje jako tjera na mokrenje. Na poznatom dnu nalazi se penj koji treba ispenjati, no prvotni cilj je sifon koji se nalazi 50ak metara više. Donosimo opremu do sifona i započinjemo s pripremom za uron, pošto je prilikom transporta stradao reel (sprava koja služi za odmotavanje arijandine niti) Jenny preparira nit u malu transportnu vreću, što joj je dosta nezgodno za izvlačenje same niti. Drugi problem se javlja prilikom provjere rasvjete, naime rasvjeta s kojom je uron trebao biti obavljen je ostala na bivku; kao da nam jedan problem nije dovoljan. Na sreću brzo rješavamo oba problema, glavna akterica je pronašla spool (slično kao reel samo manjih gabarita) te se mijenjamo za kacige; roniti će s mojim ElSpeleo Lunaticom. Napokon je sve spremno, napetost se u tolikoj mjeri osjeti u zraku da se može rezati nožem; pokušavam razbiti napetost s nekim od viceva, ali nakon grmovitog „Nemoj sad pričat viceve!“ ostavljam to za nakon zarona. Jenny je napokon zaronila i nakon par minuta gubi joj se svaki trag, nema svjetla rasvjete ni balončića, što znači da je izronila u neki novi prostor ili da je sifon dosta duži od očekivanog. Nedugo nakon nazire se svjetlo iz dubine i veselo hihotanje, uz riječi da je izronila u novi prostor koji se nastavlja dalje. Potom uzima opremu za topografsko snimanje i započinje snimanje potopljenog dijela jame. U međuvremenu je pripremljen prostor za zagrijavanje i razmjenu dojmova pa sada napokon mogu ispričati vic nakon kojeg se svi zajedno smijemo i klopamo. Zatim Valentina i Raki odlaze raditi penj na dnu, dok ćemo Jenny i ja transportirati ostatak opreme do trećeg bivka. U bivku razmjenjujemo dojmove, penj se ne nastavlja stoga je trenutna perspektiva usmjerena na drugom kraju sifona. Kasno odlazimo na spavanje s tolikom količinom umora da nam ni javljanje baze kako je počela kiša ni upiti o fotografiranju sponzorskih materijala ne remete tvrdi san pravednika. Ujutro je ideja penjati prema izlazu, no sve je izglednije da ćemo prespavati još jednu noć na bivku na 600m.

Mokri do kože dolazimo do bivka na 600m, palimo kuhalo, zavlačimo se pod steinberg, grijemo se, presvlačimo u suhu odjeću i klopamo. Javljamo bazi kako ćemo se ostati odmoriti u bivku te da ćemo se javiti kada krenemo, u bivku se dogovaramo što ćemo dalje i jednoglasno odlučujemo kako ćemo prespavati te potom krenuti prema izlazu. Pozivamo bazu no nema odgovora, pretpostavljamo da je u pitanju grmljavinsko nevrijeme pa su zbog toga telefoni isključeni. Nekoliko trenutaka kasnije imamo priliku vidjeti kuglaste munje, koje su inače rijetko viđaju, kako se strmoglavljuju prema telefonu; srećom prošlo je bez posljedica. Obzirom da se bivak na 600m nalazi na dijelu koji je sklon prelijevanju vode, odlazimo na spavanje lakog sna. Negdje iza ponoći budi nas snažan tutanj kamenja koje se odronilo niz sipar u neposrednoj blizini bivka, ustajemo se provjeravamo štetu, još se malo grijemo i odlučujemo za pokret. Dolazimo na bivak na 300m izbijeni i promrzli, zovemo bazu i doznajemo kako je ranije nevrijeme pogodilo kamp te da im je udar munje spržio speleofon; javljamo kako ćemo malo odmoriti i potom krenuti u hvatanje danjeg svijetla. Nakon što smo dvaput zapalili astrofoliju pokušavajući se ugrijati, odlučujemo se ugurati u šator, brzo hvatamo san; što zbog neprospavane noći, što zbog četvrtog dana u jamu, odnosno petog za Valentinu i Rakija.

Napokon dolazimo k sebi i s bazom dogovaramo kako će u jamu ući ekipa koja će preuzeti transport opreme, dok ćemo mi krenuti prema površini. Par sati poslije ukazuju se tri lampice s velikim osmijesima, razmjenjujemo dojmove i hitamo vani. Na izlazu javljamo bazi kako smo svi sretno izašli te da ćemo se ubrzo uputiti prema kampu. Dolazimo u kamp, ljudikamo, klopamo pa još malo ljudikamo i bježimo na spavanje.

U razdoblju od pet dana ekipa sastavljena od četiri speleologa - od kojih je dvoje provelo četiri dana u jami, transportirala je opremu za jednog ronioca na 1.200m dubine, preronila 30m dug i dubok 6m sifon, ispenjala penj na 1.226m dubine i vratila svu opremu na 300m - naravno uz svu podršku ostatka ekipe u logoru.

Priča o Nedam se nastavlja, suhi kanal na drugom kraju sifona i probijanje do 560m dubine u gornjim dijelovima garancija su nastavka ove lijepe priče.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja