Antonija me kupi na Tromilji i polako krećemo prema Đevrskama, gdje se nalazimo sa ostatkom ekipe, Mario i Zlaja. Jutarnja kavica, čaj i cedevita uz ludu glazbu, sunčan dan i super ekipu, ma sve je već za deset! Ponor se nalazi par minuta od Đevrsaka i uz samu prugu koja je ujedno i granica između dviju županija. Puni nade za dobru metražu oblačimo se i krećemo prema dolje. Zlaja oprema mali skok, ja crtam, Antonija mjeri, a Mario ...hmm, pozorno prati situaciju . Nailazimo odmah na razočarenje, ponor nema niti deset metara. Zabijamo pločicu, crtamo, kupimo stvari i krećemo prema Stankovcima gdje nas čekaju Luka i Maja, novo pečeni i ambiciozni školarci . Luka će nam pokazati još jedan ponor i jamu.
Nakon kraćeg odmora, prebacivanja opreme i oblačenja, sjedamo u kombi i akcija se nastavlja. Malo vožnje, malo hoda, zmije i uvijek prisutnih krpuša dolazimo na ulaz. Nakon dogovora Zlaja ponovo oprema a ja crtam dok Antonija mjeri i asistira. Naravno kao i što skoro svaka jama ima svoju priču tako je i sa ovom. Tijekom 2.svj. rata tu su bacani vojnici i domaće stanovništvo. Spuštamo se dolje niz vertikalu od 10m, slijede lijepe kosine i na kraju kratka vertikalica koja završava u dvorani. Naravno po dobrom starom običaju putem nije falilo smeća, metaka a našla se i jedna ručna bomba. Kostima ni traga, mislimo da su zatrpane na dnu zadnje vertikale niz koju je padala zemlja i ostali sadržaj. Ja, Mario i Antonija izlazimo da bi Maja i Luka mogli spustit . Dok su oni unutra mi koristimo dan i uživamo u suncu i mikro-makro fotografiranju. Naposljetku izlazi Maja pa Luka dok Zlaja rasprema. Jama ima nekih 40-ak metara, stavljamo pločicu, spremanje opreme i idemo dalje.
Nakon 10-ak minuta dolazimo i na posljednje odredište danas, ponor koji se nalazi u polju nasuprot škole u Stankovcima. Od ulaza stvarno zastaje dah. Ponor je ozidan visokim zidovima koji skupljaju i fokusiraju vodu u prirodnu jamu i na taj način štite polje i naselje od poplava. Ovog puta Antonija crta a Mario oprema i nakon 15m jamskog ulaza dolazimo na dno koje završava nakon samo nekoliko metara horizontalnog kanala, najvjerojatnije urušavanjem stropa. Naravno, ljudi kao i uvijek moraju umiješati svoje prste i sve to natrpati smećem. Prisutno je smeće svih vrsta, oružje pa čak i ovca u polu raspadajućem stanju što po ovako vrućem vremenu dovodi do strašno neugodnog mirisa i otežanog boravka u jami. Na brzinu crtamo i raspremamo tako da smo oko 8 sati svi u kombiju i žurimo do Luke i Maje nešto pojest . Tamo nas čeka pravi mali raj, pun stol hrane i pića! Zahvaljujemo puno mami i tati na pršutu i pecivu! Naravno ovakvih dana će, nadamo se, biti jooooš puno!
02.05.2012, 14:08
Iva Pekas
