Kao tiha rijeka tekla je ideja o planinarenju čarobnim vrhovima Durmitora u Crnoj Gori. Često sam posjećivala rodbinu na tim prekrasnim krajevima i uz put skupljala informacije o stazama, smještaju, raftingu, donoseći u naš, šibenski klub Sv. Mihovil, fotografije i priče o Durmitoru. Donošenjem plana aktivnosti s Durmitorom kao ljetnom turom od 7 dana, počinju ozbiljne pripreme. Informacija prijatelja da su staze dobro markirane i moje poznavanje terena mi je olakšalo plan. Time bi zaobišli potrebu za vodičima koji su jako skupi. Dužinu staza i atraktivnih vrhova prilagodila sam svim članovima. Bilo gdje na NP Durmitoru, s površinom od 39000 hektara, može se doživjeti ljepota spoja prirode i drevnih bogova. Samo ime potiče od keltske riječi koja govori o divu koji spava, dobrim i zlim bogovima.
Subota, 21.7.2012.
4h ujutro, kombi i dva auta. Dok je nas četvoro, Ale, Neven G., ja i Nina za volanom jurilo cestom, znala sam da neće biti lako sa 16 različitih osobnosti i mojom strepnjom.
Put Dubrovnik, Trebinje, Nikšić, Šavnik sa novom cestom do Žabljaka, je naša trasa. U Nikšiću nas je čekala Meri i sjela u autu sa Tatjanom, Sandom i Marijanom N. za volanom. U klupskom kombiju su Mate, Desa, Kojo, Branka, Valentina, Tome, Joka i Alena. Neke smo detalje preskočili jer je komunikacija otežana vožnjom u tri aute. Ali smo mogli jednako uživati u planinskim pejzažima najviše planine Dinarskog planinskog sistema zaštićenog UNESCO-m.
Dolazimo na Žabljak, u svoj apartman uz ljubazni susret vlasnice Beke, iza čega smo otišli na ručak. Umorni Mate i Kojo odlaze odspavati, a mi krećemo cestom kroz gustu četinarsku šumu prema Crnom jezeru. U samom srcu šume, okruženu gorostasnim Međedom koji se ogleda u staklenoj površini vode, Crno jezero svojom ljepotom mami mnoge ljubitelje prirode. Veći dio članova kreće u šetnju oko jezera. Sunce se blago poigrava na vodi i neki koriste zadnji trenutak prije smiraja dana da zaplivaju jezerom.
Dan drugi, nedjelja 22.7.
Zbog prognoze koja najavljuje sutrašnje oblake, odlučili smo krenuti na Bobotov kuk. Iz Žabljaka smo krenuli vozilima u smjeru Šavnik (Nikšić), zatim pored Razvršja cestom za Trsa i Plužina do markacije Sedlo, gdje smo ostavili automobile. Ušli smo u maglovito i hladno jutro. Grlila nas je nestvarna tišina čarobnih prostranstava. Oblaci su se igrali sa nama skrivača, dok je staza vijugala ispod naših nogu. Divovi su otišli na počinak, mi smo sa suncem izronili iz oblaka našavši se u okruženju koje nas je ostavilo bez daha. Jezero Zeleni vir, u srcu planinskih pasova, izronilo je kao slika s platna. Očekivano teška staza pretvorila se u ležernu šetnju. Dok ispred sebe nismo ugledali vrhove Bobotova kuka kao šaptača neba. Zadnjih sat vremena penjanja je teži strmi uspon, dok je sami vrh iziskivao spretnost i time izazov. Ushićeni što smo se svi uspeli na tron Durmitora, Bobotov kuk 2523m, najviši vrh u Crnoj Gori, osmjesima nije bilo kraja. «Soa Nebeska» ili «Podupirač Neba» bio je mihovilcima veliki izazov, zastava se zavijorila.
Na povratku smo se podijelili u dvije skupine, Mate, Desa, Kojo, Branka, Nina i Marijana su krenuli prema autima a ostali dužom stazom u smjeru Crno jezero-Žabljak. Spoticali smo se o veliki broj planinara cijelom stazom kroz četinarsku šumu. Nismo propustili zaviriti u Ledenu pećinu, diveći se bijelim skulpturama od leda. Tu su nas dečki opskrbili s vodom da bi nastavili planinariti do Žabljaka, skoro u suton.
Dan treći, ponedjeljak 23.7.
Zminje jezero, oko sat hoda od Žabljaka. Nagrada i odmor za jučerašnji napor. Od rampe NP prema auto kampu «Ivan do», na raskrižju za Zekov mlin», uz Mlinski potok i istoimenog vrela. Tijekom šetnje guštali smo u okusu tek ubranih šumskih jagoda i modrih borovnica. Raspršili smo se po obroncima nižući jagode na slamčicu, dok su neki sumnjičavo odbijali kušati sitni plod borovnice, iako sam degustacijom potvrđivala. Kasnije na jezeru rendžer koji je provjeravao karte, (koje smo naravno imali, 2€ po osobi) potvrdio je da to jesu borovnice. Zato smo svi guštali u hladu Zminjeg jezera u lubenici što je u ruksaku donio naš Tome.
Da dan bude ispunjen odvezli smo se autima, oko 20min, do vidikovca na Ćurevcu. Na samom rubu provalije, dok se zavrti u glavi s pogledom na 1000m visine, dolje se nazire kanjon Tare, najdublji u Europi.
Puni dojmova, a praznog trbuha, uputili smo se na jučer dogovorenu janjetinu kod Miša Vojinovića. Domaćinski dočekani šljivovicom i medovinom uz obilnu večeru uz vino, i sve to za 10€, zadovoljni i ovim danom.
Dan četvrti, utorak 24.7.
Međed 2287m, Tomin izbor. Danas je trebao biti Prutaš, lagan vrh. No, zbog noćne zabave nisu se svi uspjeli probuditi. Jutro nije obećavalo sunce, ali nas devetero odlučismo: Međed kao cilj. Matu su zaboljela križa pa je uz injekcije i Desinu brigu ostao doma. Tome, Valentina, Joka, Marijana N.,Nina, Neven, Alija, Tatjana i ja krenuli smo od Razvršja, po Mišovim uputama. Proplancima uz visoku šumu jele do izvora Točak, zatim preko Struga
uz bajkoviti pejzaž jela, breza i bijele bukve, stazom kroz nisku smreku uz visoke stijene. Oblaci su nas gutali, zaobilazili, prekrivali da bi nas doveli do crvenog bivka, odnosno skloništa. Očarani krajolikom iako uz izuzetno nisku temperaturu u dodiru visokog cvijeća i snijega. Spustili smo se do Debelog nameta, i dok smo se smrzavali proveli smo neko vrijeme u izazovnoj igri na snijegu i ledu, ne vjerujući svojim očima u ovu bajku u sredini ljeta. Ipak smo morali dalje prema Sjevernom vrhu. Oblaci su se navlačili oko vrhova , sprečavajući vidljivost dalje od koraka. Odjednom smo se našli na uskom hrptu s ambisom s obje strane. Staza je vodila samo u jednom smjeru, nema povratka. Lagano, pazeći jedni na druge milili smo rubom provalije s hrpta na hrbat dok nam je magla prekrivala vidik u ponor.
Kada smo sretno izašli na proplanak vrha, oduševljenju nije bilo kraja. Kao da smo osvajali Himalaje, rekla je Nina. Nebom su se navukli oblaci, počelo je grmjeti, nekako oštro, resko, počelo je kišiti. Završili smo kruženje i vratili se na stazu prema Strugama. Kišilo je cijelim putem, zastali smo samo jednom ispod bukve sačekati ostale i pojesti komad čokolade. I opet na kišu, bez koje ova avantura ne bi bila kompletna.
Dan peti, srijeda 25.7.
Prutaš 2393m, planinski vrh za koji smo svi spremni. Uskim, asfaltnim putem prema Plužinama do markacije Todorov do, gdje smo ostavili aute i krenuli strmom stazom prema vrhu. Lagano uz šalu i smjeh počeli smo sakupljati velike puževe uz stazu. Dosta je strmo, na pojedinim mjestima stijena postaje oštra i okomita. A zatim proplanak s prekrasnim pogledom na kanjon Tare koji razdvaja stijenu čineći sebi prolaz. S druge strane se zrcali Škrčko jezero gledajući u Bobotove visine. Kišne kapi nas prekidaju u naumu da se spustimo dolje zato idemo nazad, istim putem. Kiša je stala, te smo svratili u katun obitelji iz Nikšića. Prisustvujemo šišanju stada ovaca zbog vrućine i uz ljubaznost domaćice zavirujemo u kolibu gdje se pravi sir i kajmak, naravno kušamo sve delicije. To su okusi koji se ne mogu drugdje osjetiti. Izdašno ostavljamo poklone djeci i praćeni krdom prelijepih konja i mrkim pogledima bikova i krava, napuštamo Todorov do.
Popodne odlazimo prema Štoucu, do Momčilov grada, gdje je predivan pogled na cijelu okolicu i žičaru Bosača. To je staza koja je i zimi dostupna, uvijek očišćena od snijega.
Tu u restoranu većina članova naruči večeru u ugodnom ambijentu. Mislim da je Tatjana u kačamaku najviše guštala.
Dan šesti, četvrtak 26.7.
Dan rezerviran za rafting rijekom Tarom. Jutro za slobodni izbor, netko na kavi, netko u šoping, ja sam iskoristila posjetiti stare prijatelje na Žabljaku. Jutarnja magla ne dozvoljava velike izlete. No važno da nije hladno, već ugodno toplo. Odlazimo do Miša V. gdje rafter Slavko Kljajević dolazi po nas i vozi nas u svoj kamp na Đurđevića Tari. Istoimeni most s ponosom predstavlja vrhunsko djelo ljudskih ruku. Građen 1938.-1940., dužine 154m, visine luka 135m, izvija se kao da i sam teče sa svojom ledenom ljepoticom, Tarom. Silazimo sa Slavkom do kluba, gdje oblačimo «neoprensku» odjeću i odvozimo se preko mosta, lijevo uz Taru do obale i dok neki vuku čamce drugi jedva čekaju da se rashlade. Neočekivanih 50C izaziva vrisak uz osmjeh. Podijeljeni u dva čamca sa rafterima Slavkom i Veskom na čelu, zaplovimo niz rijeku. Hladna i bistra, probija put kroz četiri planine u dužini 150km, zajedno s Pivom utječe u Drinu jureći prema moru. Zovu je Suza Europe i kao takva je ušla u zaštitu «Čovjek i biosfera».
Zastajemo na pritoku Ljutice, koja se pjeni i buči kao bijeli ati u galopu. Mi plovimo dalje dubokim kanjonom, mirnim dijelom Tare, jer je velika suša smanjila nivo vode. Na staklastoj površini vode se zrcale stabla crnog bora, jasena i breze izraslih na litici i nadneseni nad ambis. Na kraju plovidbe odlazimo kod Slavka na večeru u seoskom ambijentu uz Taru. Odvezeni do Razvršja svraćamo po svoju tortu od borovnica i slatkim zalogajom zaokružujemo boravak na Durmitoru.
Dan sedmi, petak 27.7.
Prtljaga je spakirana, treba krenuti prema Mojkovcu. Plan je ući u jednu špilju u Bijelom Polju, i kao grad u Sandžaku osjetiti kulturu nama stranu, pa krenuti dalje. Sinoćnja informacija da je zatvoren put prema M. zbog požara i odrona još je aktivna. Opcije kruženja mi se ne sviđaju, predaleko i stari je put. Tada nazove Slavko s viješću da možemo proći, koje olakšanje! Napuštamo Žabljak, iza nas gordo se uzdižu vrhovi Durmitora kao da mame nazad.
U Bijelom Polju smo zakasnili za posjet pećini, ali na prave ćevape nismo, vlasnik nas je čekao sa serviranim stolom. Grad na tromeđi Sandžaka s bošnjačkom i crnogorskom kulturom, samo Lim presijeca dolinu dajući joj štih grada uz rijeku. Netko je trgovao, a netko posjetio muzej, velike temperature nas umaraju.
Bojala sam se negodovanja, ali svi bi rado da svratimo na Biogradsko jezero. I sama sam iznenađena velikom promjenom, predivno je. Odmah je palo kupanje u toplom jezeru. U zadnji tren sam predložila da promijenimo plan noćenja, umjesto nazad u B.P. da odemo na Biogradsku Goru u planinarski dom Vranjak. Svi su se složili. Dok se kupovalo u Kolašinu za gradele, nazvala sam prijatelja Acu odgovornog za smještaj. Cijena 5€ po osobi. Put je trajao malo duže makadamom, ali kada smo stigli na vrh planine ispred doma nas je dočekao gdin. Medenica s već pripremljenom vatrom za roštilj. Dom je predivan, drvena kuća sa svim što je potrebno planinarima. Kroz sumrak su se nazirali okolni vrhovi kao da izranjaju iz oblaka. Bili smo na 1750m, među oblake. Spremili smo stol za sve i uz obilatu večeru ugodno se družili.
Dan osmi, subota 28.7.
Sačekali smo da se Joka, Tome i Ale vrate sa juternjeg penjanja po fotografije i krenuli smo do Kolašina pa s prestankom kanjona Tare, vijugavom cestom s ambisima rubom uz kanjon Morače. Ja i Neven smo svratili u kratki posjet Manastiru Morači, staro zdanje iz XIII. stoljeća. U Podgorici mali odmor, a u Cetinju duže zadržavanje. Gdje smo svatko za sebe obišli povijesne građevine koje su na Cetinju izgrađene na maloj međusobnoj udaljenosti.
Tu je odlučeno da se ide preko kotorskih strana, Kotora i na trajekt u Lepetane. Pogled na Kotor sa vrha jedinstven, ali vožnja serpentinama duga. Na graničnom prijelazu nas je dočekala gužva što nam nije zasmetalo, pa uskoro ćemo biti doma!
(ako je vama nešto zasmetalo ili godilo moj mail je rudibrijega@net.hr – Vaša Maca)
16.08.2012, 07:42
Maca
